Pred skoro 500 ljeti doselili su se preoci Gradišćanskih Hrvatov na područje današnjega Gradišća, u glavnom zbog napadanja Turkov u njihovoj domovini, ter su našli novu domovinu u pusti seli austrijanskoga carstva. Sobom donesli su katoličansku vjeru, ku je hrvatski narod primio pred već od 1600 ljeti ter je uvijek čuvao vjernost Svetomu Ocu i nauku Katoličanske Crikve.

Danas živu Gradišćanski Hrvati na području trih držav: najveći dio u Austriji (u Gradišću i Beču), znatan broj u Ugarskoj a brojni i u Slovačkoj - od 2004. ljeta pod novim krovom skupne Europske unije.
U Željezanskoj biškupiji živi najveći broj Gradišćanskih Hrvatov, u Ugarskoj podiljeni su na biškupije Jura i Sambotel a u Slovačkoj u Bratislavskoj nadbiškupiji. U ovi četiri biškupija je oko 50 far, kade se u crikvi upotribljava gradišćansko-hrvatski jezik. Dušobrižničtvo posebno za Gradišćanske Hrvate postoji i u velegradi.

Crikva je kroz stoljeća opazila i uvijek ispunjivala svoju odgovornost za Gradišćanske Hrvate kot učiteljica, čuvarica i pomagačica vjere, materinskoga jezika i kulture. Svećeniki i redovniki bili su prvi i najznamenitiji pisci, kulturni pokretači i osnovatelji društav. Po veliki promjena po Prvom svitskom boju, kada je Gradišće došlo k Austriji ter je postavna Apoštolska administratura Gradišće s bečanskim nadbiškupom kot apoštolskim administratorom, počelo se je i izgradjivati dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov kot institucija. Uz opskrbljivanje hrvatskih far u Gradišću postavan je i dušobrižnik za Gradišćanske Hrvate u Beču.

Crikveno ravnateljstvo trsilo se je, odgovoriti potriboćam hrvatskih vjernikov izdavanjem duhovnih spisov, liturgijskih knjig i pastoralnih podlogov. Po Drugom svitskom boju počelo se je izdavanje hrvatske crikvene novine “Glasnik” (1946.). “Glasnik” je najvažnije crikveno sredstvo masovne komunikacije Gradišćanskih Hrvatov, ko im posreduje vjeru na materinskom jeziku, jača vezu unutar narodne grupe u Austriji, Ugarskoj i Slovačkoj i gaji kontakt sa “starom domovinom” Hrvatskom. Za vrime komunizma bio je “Glasnik” osebujna veza gradišćansko-hrvatskih vjernikov prik granic, kot i s Crikvom u Hrvatskoj.

S uspostavljanjem Željezanske biškupije 1960. počela je i intenzivna dob izgradnje i razvitka dušobrižničtva odnosno institucionaliziranje dušobrižničtva kod Gradišćanskih Hrvatov. Pokidob je bio prvi željezanski biškup ddr. Štefan László sam Gradišćanski Hrvat, osebujno pažljivim okom sprohadjao je dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov. Uvijek se je skrbio, obdržati “jedinstvo u raznolikosti”, ohrabrivajući njemu povjereni narod, “ljubiti vlašće a cijeniti tudje”. Njegovoj razboritosti i stalnosti ima se zahvaliti, da su se temeljite smjernice i institucionelna izgradnja dušobrižničtva kod Gradišćanskih Hrvatov i formalno uredile pri dvi Dijecezanski sinoda (1960. i 1970.) i dvi Dijecezanski dani (1980. i 1990.). Tako uspostavio je 1979. ljeta Hrvatsku sekciju u Pastoralnom uredu, nadležnu za dušobrižničke posle hrvatskoga naroda, Djelatnu zajednicu hrvatskih svećenikov, hrvatski dekanat Veliki Borištof, odredio je dio Hrvatov u kom su zastupani u dijecezanski gremiji ter premjestio uredničtvo hrvatske crikvene novine “Glasnik” iz Beča u Željezno.

Sigurno najveća zasluga je, da je dostignuo kod nadležne rimske Kongregacije priznanje gradišćansko-hrvatskoga jezika liturgijskim jezikom. Ovo postalo je potribno, ar su Gradišćanski Hrvati, kroz stoljeća odvojeni od matične zemlje, u glavnom očuvali svoje predano jezično jerbinstvo ter je prilagodili novomu životnomu prostoru. Zato se ne moru preuzeti liturgijske knjige iz Hrvatske, nego su potribna vlašća izdanja na gradišćansko-hrvatskom jeziku. Tako je biškup László naredio izdanje brojnih liturgijskih knjig na gradišćansko-hrvatskom jeziku, ke su za dušobrižničtvo neophodno potribne. Izvan toga iskao i gajio je i stalni kontakt s Crikvom u Hrvatskoj, redovito sudjelujuć kot zastupnik Austrijanske biškupske konferencije pri sjednica ondašnje Jugoslavenske biškupske konferencije, gost pri veliki slavlji u Hrvatskoj ter pozivajuć hrvatske biškupe na shodišća Gradišćanskih Hrvatov u Željezansku biškupiju. Da osigura dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov isprosio je od hrvatskih biškupov svećenike a od redovničkih poglavaric redovnice ter ih primio u Željezansku biškupiju.
Važno mjesto u žitku Gradišćanskih Hrvatov imala su kroz stoljeća svakoljetna shodišća u Celje, Lovretu i Željezno na Brig i to i u vjerskom pogledu i u pogledu obdržanja jezika i očuvanja kulture. U zadnje vrime njim dodana su još shodišća u Juru i Vincjet kot i dičje shodišće.

Kot biškup László tako je i njegov naslijednik biškup dr. Pavao Iby rado sudjelovao na hrvatski shodišći, predvodio Božje službu na hrvatskom jeziku ter nastavio početu institucionalnu izgradnju dušobrižničtva kod Gradišćanskih Hrvatov dobrom voljom i polag danih mogućnosti.

Veliku čast i odlikovanje doživili su Gradišćanski Hrvati 2010. ljeto, kada je papa Benedikt XVI. imenovao 9. julija gradišćansko-hrvatskoga svećenika i onda generalnoga tajnika Austrijanske biškupske konferencije, ravnatelja Hrvatske sekcije i urednika “Glasnika” ter farnika u Vulkaprodrštofu mons. mag. dr. Egidija Živkovića trećim željezanskim biškupom.

Najveća izazivanja za dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov su napredovanje sekularizacije a tim povezano slabljenje vjere u narodu, bolno manjkanje svećeničkih zvanj kot i slabo posredovanje materinskoga jezika odnosno velika asimilacija. Tim već potribno je dobro i zasigurano institucionaliziranje dušobrižničtva pomoću Hrvatske sekcije i Hrvatskoga vikarijata. Ovo pojačao je treći biškup mons. dr. Živković, kada je na dan svojega biškupskoga zaredjenja 25. septembra 2010. imenovao za posle hrvatskih vjernikov Željezanske biškupije posebno nadležnoga biškupskoga vikara: p. Štefan Vukić OMV, koga je s početkom 2019. naslijedio mag. Željko Odobašić, ter posebno utemeljenjem Hrvatskoga vikarijata s 1. oktobrom 2019., u koga je prelazila ondašnja Hrvatska sekcija sa svimi zadaćami i osobami.

Uzato biškup dr. Živković pokrenuo je 2018. osnovanje Medjunarodne udruge Gradišćanskih Hrvatov “Gradišćansko društvo Hrvat S.A.M. (Slovačka-Austrija-Madjarska)”. Kako je pisano u štatutu: “Udruga namjerava unapredjivanje i daljnje razvijanje gradišćansko-hrvatskoga identiteta, kulture i jezika pod skupnim europskim krovom s posebnim težišćem nadgranične suradnje Gradišćanskih Hrvatov, uz osebujno gajenje odnosov i vezov s zemljom porijekla Hrvatskom kot i s državom Bosna i Hercegovina s nje hrvatskom narodnom grupom.”
Nadalje skrbi se biškup dr. Živković za njemu izručeni gradišćansko-hrvatski narod, iz koga i potiče. O tom svidoči utemeljenje novoga hrvatskoga dekanata Trajštof na sjeveru Gradišća 2020