“Zbog čega ideš ti na cestu?” Ovo pitanje se postavi u pogledu na demonstracije, manifestacije ili protestne marše. Ča je vridno, da se stupi iz privatnoga i od pogibeli sigurnoga područja van u javnost, ter se dijelom izloži nerazumivanju, još i ruganju prolaznikov? U mnogo kom slučaju ide za važne i odlučujuće točke, ke ljudem ležu na srcu, za okolinu, za pravičnost, za slobodu, za zdravlje ter za mnoge druge cilje, ki odredjuju žitak ljudi. Dostkrat predstavljaju ove točke uvjete, kako moru ljudi preživiti. Za to je vridno, u javnosti dignuti svoj glas.
 

“Zbog čega ideš ti na cestu?” Ovo pitanje se nam kršćanom postavlja na Tijelovu, kada idemo na ceste sela i grada, u javnost. Za mnoge, ki već ne idu sobom pri procesiji ter im je i sadržaj svetka tudji postao, ovo pitanje se očito već ne postavlja. Ne leži to i na tom, da mi dostkrat već ne znamo, ča moremo mi kot Crikva ponuditi svitu? Ili je procesija postala nek prazan ritual i navada. A većkrat su i ljudi pri procesiji ostavili put, kako mi je jedan prijatelj jednoč povidao. Neki ukočeni i hendikepirani sluga se je zbog jakoga vjetra tako koncentrirao na zastavu, ku je nosio, da je prošao na krivi put. Jedan dio ljudi mu je slijedio, dokle je drugi dio išao navadnim putem.
 

Ne bi mogao biti pogled na Jezuša Kristuša u svem skučivanju i uskoći današnjega vrimena ili ponudjenje smisla i cilja za naš svit vridan i hasnovit cilj? Procesije ne značu optuživanje ljudi, nego izazivanje, da se slijedi put k žitku u punini. Kako je rečeno u evandjelju svetka Presvetoga Trojstva: “Ar Bog nij poslao Sina svoga na svit, da sudi svit, nego da se svit po njem zveliči.” Slijediti put, koga nam je Jezuš Kristuš pokazao, moglo bi pokazati i izlazak iz mnogih naših problemov. Naravno da se ov cilj neće odmah dostignuti, ali na putu prema cilju sprohadja nas euharistijski Kruh.
Tijelova je za nas poziv, da prem mnogoga razočaranja dalje idemo ovim putem.
 

Gospodar jedne sapunarnice i jedan farnik vrlo živo diskutiraju. “Vi jur 2.000 ljet prodikujete, da se človik neka obrne i čuva griha, a ljudi još uvijek grišu.” Na to farnik: “Jur od davnih vrimen se načinja sapun, a ljudi imaju još uvijek umazane vrate.” Mi se moremo umiti, a mi moremo i uvijek opet odibrati bolji put.

Slika: arhiv Hrvatskoga vikarijata