U vjeronauku kani učitelj dici razložiti, ča je čudo. Tako pita maloga Frica: “Predstavi si, neki človik pade s krova i ništ mu se ne goda, niti nije naranjen. Ča je to?” Odgovor školara: “Slučaj!” Na to pita učitelj detaljnije: “Ali ča je to, ako se to još i po drugi put dogodi?” Odgovor: “Srića!” Učitelj s tim odgovorom nije zadovoljan: “Ako se to ali i po treti put goda, ča je to onda?” Sada odgovori Fric: “Navika!”
Danas se u mnogi točka suočimo s generacijom, ka nije jako upućena u pitanji religije. Vjerski sadržaji i predočivanja su mladim ljudem dostkrat tudji. Ali ne samo mladim ljudem!
Maks dojde s čemernom ocjenom domom: na test u vjeronauku dobio je 5. Otac se buni. Zato pita vjeroučitelja, ča je uzrok te čemerne ocjene: “Maks niti nije znao, da je Jezuš umro.” Na to otac: “Znate, mi živimo na sami daleko od sela a nimamo ni televizije. Ja još i nisam znao, da je bio bolestan!”
Dostkrat manjka mladim ljudem vjerska pozadina, ka im je prije bila u obitelji posredovana. Oni nisu već “naučni” na kršćansku vjeru. Onda je dostkrat vjeronauk prvi konkretni kontakt s religijom. Austrijanska biškupska konferencija, ka je pred kratkim tanačila u Celju, bavila se je s vjeronaukom. U izjavi za štampu je pisano: “Nauk, za čiji sadržaj su odgovorne Crikve i vjerske zajednice, omogući školaricam i školarom autentični sastanak s ljudi, ki zato stoju, ča i uču. On posreduje konfesionelno glavno znanje i znanje za orijentaciju ter daje prostor i tumačenje na pitanja dice i mladine o smislu.
Dalje od toga unaprijedjuje ov nauk razvitak reflektiranoga stava prema vjerskim i etičkim temam ter omogućuje, da se razumi vjerski jezik i obliki izražavanja u kulturi i društvu.” Ovo je u času vjerskoga analfabetizma temeljito. Tomu se biškupi zalažu i za nove oblike vjeronauka. Posredovanje smisla neka se goda u interdisciplinarnoj nastavi ter ide do oblikov, u ki se podučavaju školari i školarice različitih konfesijov.
Najti nosiv smisao žitka, to je danas važna zadaća. Zato je dobro, da se uključu i ljudi, ki imaju druga vjerska osvidočenja i gledišća, ali važno je i, da se kršćanstvo zavježba u svakidanjem žitku obitelji. Pri iskanju smisla, predanoga od generacije na generaciju, moru dica postati vjeroučitelji svojih roditeljev i braće.
Slika: Pixabay