Jedna mačka bludi opata i kotrige samostana uvijek nanovo pri večernjoj pobožnosti u kapeli. Nato naredi opat, da se mora mačka za vrime pobožnosti pred kapelom svezati, da moru redovniki u miru obvršiti svoju pobožnost. Vrime projde, i opat umre. Nasljednik se oštro drži navade, da se za vrime večernje pobožnosti jedna mačka sveže pred kapelom.
Kada i mačka crkne, nabavi se nova, da se more svezati. Jednostavni ljudi su se htili smijati zbog svezane mačke, teologi nato napišu debelu knjigu s mnogimi znanstvenimi bilješkami, u koj se dokaže, da je ova za vrime pobožnosti svezana mačka potribna za spasenje. S časom se večernja pobožnost već ne drži, ali svezana mačka ostane, još i onda, kada je samostan preuredjen i postane hotel.
 

Prem ili zbog hitrih promjenov u društvu su tradicije važne. Ali dostkrat se je pozabio uzrok, zač su ove tradicije nastale i čemu služu. Tako većkrat ostanu nek prazni okviri, ki ne pomoru pri svladavanju današnjega izazivanja, a većkrat uzrokuju još i suprotivno. Ipak se držu za potribne, išću se obrazloženja, ka dijelom već nimaju nikakove veze s prvašnjom nakanom. Drugi motivi se privežu na ove čine.

Nije to i za vrime Jezuševoga žitka isto tako bilo u crikvi - hramu, ka je bila prepuna tršcev i minjačev novcev? Navade, ke su bile postale, protivile su se prvašnjim ciljom. Jezuš kani s izgonjenjem tršcev i minjačev novcev staviti znak, da je crikva stan njegovoga Oca.
 

Ne tribamo i mi ovakovo čišćenje? I u našem žitku naime nastane mnogo svega, ča odvraća od prvašnjega cilja, da se more žitak ugodati. Već ča je postala navika, iz rutine, ka je imala smisla, postao je morebit način djelovanja, ki već nima smisla. Zaman se ovo evandjelje o čišćenju hrama ne glasi u korizmi. Postiti se, znači i držati reviziju našega žitka i predomisliti se, ča je cilj, kot i pitanje, služu puti, na ke smo krenuli, još tomu, da dostignemo cilj? Ili morebit peljaju jur uz cilj mimo? Ne bi morali i mi već ku mačku jur razvezati? Zato: Počnimo čistiti pred Vazmi!