Uznemireni od pandemije i svakidanjih skrbi uputimo se skupa s Gospodinom kroz ljetošnju korizmu. Željimo pratiti Jezušev križ, to drivo smrti i mučenja. Budimo sudioniki ovoga puta, tako da moleći mislimo na svoj život.
 

Moj križ, Gospodine, postala je korona, moja bolest, postala je moja obiteljska situacija, moj križ postala su moja ljeta. Kako je teško, ljubiti svoj križ muke. U skušavanju sam svenek, govoriti: Ja to ne morem. Ne morem već. Teško je nositi muku, koj ne vidiš konca. Tijelo je slabo, preslabo, da more podnesti teret po cjeloljetnoj torturi i strahu.

Duh je voljan, ali tijelo je slabo. Človik je sve već i već trudan, nima snage, prigiba se zemlji. Dost je samo malo, da me ki pehne, da izgubim stabilnost i padnem.
 

Pasti pod teretom izgubljenih snagov, još je jedan znak sudioničtva s Kristušem. Tijelo je slabo. Podložno je propadljivosti. Svaki napor zničava nas. Borba s koronom te umori, borba s bolešću te umori, borba za hižnoga druga te umori, borba za dicu i njihovu egzistenciju te umori. Kada se posvećuješ, kada sebe daješ i boriš se za dobro i istinito, a ne vidiš rezultate, onda te umor svlada.
 

Gospodine, ti ki si upao u dani, kada se je činilo, da nije već svitlosti, kada nas svlada umor, daj nam snage, da se nanovič dignemo i najdemo novo ufanje. Nas vjernike okuplja milost tvojega Goristanja. Snaga vjere nas obnavlja, a ljubav tvoje žrtve nas spominja, kako je bila velika tvoja ljubav prema nam. Peljaj nas snagom istine, ispravljaj naše živote i usmjeruj nas uvijek prema dobru.