Cijelo ljeto je naš planet Golgota. Ona je jur i bila je u Wuhanu, Lombardiji, Bergamu i po svi zemlja svita, ali i kod nas u Gradišću. Ljudi umiraju prez roditeljske i obiteljske prisutnosti. Strašna Golgota, u koj se ne zna ništ zvana teške borbe za život uz podršku predanih vračiteljev i svih onih, ki djelaju u bolnica. Koliko muke na jednom mjestu, u jednoj bolnici, u jednom gradu? Koliko muke u čitavom svitu.
 

I uprav na tom strašnom brigu sastali su se kot nigdir drugdir: Bog i človik. Sastale su se Božja ljubav i ljudska slabost. To mjesto, Golgota ili Kalvarija, brig natopljen ljudskom mukom, mjesto neuspjeha Sina Božjega, postalo je sveto mjesto. Od toga časa je i križ, simbol trpljenja i prokletstva, postao znak spasenja i nezaobilazan put človika prema nebu. Očitovala se je i jedna utišna istina, ka nam je postala snaga u naši ljudski nevolja, da zlo ne more pobijediti dobro, da je Božja ljubav čvršća. Jezušev put kroz muku je poruka nam svim. Svaki od nas će prije ili kasnije imati neki svoj Veliki petak. Svaki od nas će prije ili kasnije pojti na brig Kalvarije. Ali pratit će nas i pitanje: da li će me muka udaljiti od Božje ljubavi ili ćemo ju znati nositi kot Jezuš s povjerenjem u Božju pomoć?
 

Pred Jezuševim križem su mnogi unesrićeni našli olakšanje i mir. Mnogi su u bolesti i agonija života otkrili svitlo novoga života i ohrabreni prihvatili umiranje. I mi ćemo u ovom Velikom tajednu već puti pogledati na križ. Poštivat ćemo križ, kušcem vjere, ufanja i ljubavi. Ov križ će stati i na našem grobu kot znak pripadnosti Jezušu, ali i kot znak moje vjere i ufanja u iščekivano goristanje.