24. junija 1981. ljeta je u malenom mjestu imenom Medjugorje, šest dice: Ivanka, Vicka, Ivan, Mirjana, Ivan i Milka, vidilo ženu, opravnu u bijelo s ditetom. Od toga dana su začela skazanja u Medjugorju.
I od toga dana su se ljudi podilili, jedni su vjerovali, a drugi su skazanja osmihavali. A papa Franjo je otvorio vrata Medjugorju, kada je dozvolio kardinalom, biškupom i duhovnikom, da službeno moru organizirati shodišća.

Ov tajedan je 40 ljet od prvoga skazanja. Medjugorje je jur dugo postao svitski fenomen, kade su mnogi primili dar vjere. O Medjugorju znaju govoriti samo oni, ki su peršonski onde bili i sami se osvidočili, da je to mjesto molitve i obraćenja, mjesto na kom su mnogi našli ponovno put do Boga. O jednom takovom obraćenju povidao je i bečanski kardinal Schönborn: “Vozio sam se od Innsbrucka prema Beču u vlaku, uprav sam kanio moliti časoslov, dokle je jedna malo čvršća gospa zauzimala mjesto ravno uz mene.
Začela je odmah s pitanjem, a kade ste vi na fari? Kad sam joj rekao, da sam biškup iz Beča, kot da se je malo uplašila, ali onda mi je ipak počela govoriti o sebi. ‘Moj muž je bio u Medjugorju. I onde je išao na neki brig. I otkada se je odatle vratio, potpuno se je prominio. On je sada tako ljubezan, kakovoga ga cijeli svoj života nisam poznavala. Sada moram i sama tamo jednoč projti i viditi, ča se to onde dogadja.’ To je povidala jednostavno i spontano, zaistinu jedno svidočanstvo vjere človika, ki se tako prominio u Medjugorju, da je to njegova žena dobro ćutila, moguće ar je ljeta dugo trpila njegovu brutalnost, a sada more reći: ‘Moj muž se je potpuno prominio.’ To je obraćenje, to je obnova.”

Meni peršonski nije važno, da li je u Medjugorju bilo skazanje ili ne, ali da se na tom mjestu more najti molitve, vjere i obraćanja, nije pitanje.