Trudni smo od riči, čuda riči, od onoga “tribali bi”, velikih obećanj. Človik već ne more drugomu vjerovati. Kot da je inflacija riči pogodila i kršćansku vjeru. Kršćanstvo je za jedne postala religija lipih riči i obećanj, ali ne prakse. Svi mi znamo, ča bi tribali činiti, ali to ne činimo. Već ne tribamo velike proroke, nego one ki govoru, ali to i činu.
 

Papa Franjo je to na svoj osebujan način rekao: “Da bi prominili svit, moramo biti dobri prema onim, ki nam ne moru vratiti.” A veliki Shakespeare je to potvrdio: “Ki izgovara riči, čini malo, u to budite sigurni. Ruke tribamo, a ne jezike! Djela su dokaz života, riči su samo podsjetnik.”

Ljubav je jezgra kršćanske vjere. Od takove ljubavi odvisi i kršćanska vjerodostojnost, snaga vjerske zajednice.
 

Živimo u jednom času, kada se muki i trapljenju okreću hrpti. Izgubili smo ćut za solidarnost. Osebujno ako ta drugi, ki triba našu pomoć, nije našega naroda i naše vjere. Teško je, biti solidaran s onimi, ke ne poznamo, sa stranci kih se bojimo. Ali solidarnost je temeljan znak kršćanske vjere. U svitu je čuda nevolje, začeto od Afganistana, Haitija do Južnoga Sudana. I ovo ljet, kot svako ljeto Karitas prosi u augustu za potpor i pomoć za nevoljne i gladne u svitu. Ne budimo ravnodušni, nego pomozimo. Ne tribamo velike riči, nego velika djela.