Nije uvijek lako, sporazumiti se - drugomu razložiti svoje želje i mišljenje. Kako smo prošlu nedilju u evandjelju čuli, su to dostkrat prazni rituali i površno obdržavanje zapovidi i prepovidi, ki su zapreka i pripreka za shvaćanje. Ali to je i povlačenje u sebe, u svoju unutrašnjost, bilo zbog betega, bilo zbog vlašće izolacije, ko nam otežava stupiti u kontakt, razumiti i biti razumljeni i shvaćeni.
 

Ovu nedilju predoči nam se slijedeći poznati prizor iz evandjelja: Gluhonim človik, jedan, čiji kontakt s okolicom je jako ograničen, dopeljan je k Jezušu. On ne čuje, ča drugi govoru, ter se more i sam nek teško javiti i sporazumiti. Tužna je ovo sudbina, ka upućuje človika na sebe samoga ter ga dijelom zatvori i odvoji od njegove okolice. Ali nije uvijek nek sudbina, kada su ljudi upućeni na sebe samoga, dostkrat je to i od sebe samoga izibrano ili uzrokovano povlačenje i odvojenje od drugih. Već ki ljudi su sebi samomu dovoljni, zatvoreni u sebe.

Dva primjeri za to:

Pri uličnoj kontroli potribuje policist od zustavljenoga muža, da pokaže svoju iskaznicu, da se legitimira, “sam sebe identificira”. Muž išće i zname iz džepa zrcalo, pogleda na obraz u zrcalu i veli: “Da, ja sam.” Naime, kakovoga se vidim!

“Ča bi rekli Vaši prijatelji, ča je Vaša najveća slabost?”, pita žurnalist. Odgovor: “Nimam je.” Reporter dalje spitkuje: “Ah, prosim Vas, svaki ih ima!” Nato otkrivajući odgovor: “Ja nimam prijateljev.” Nimati prijateljev znači, ne poznavati svoje pogriške.
 

Kod svetoga Augustina postoji pojam “homo incurvatus in se”, ki opisuje človika u sebe samoga najzad savitoga, pognutoga, ki druge i Boga upamet ne zimlje ter je nek sam sa sobom u razgovoru, sve na sebe samoga odnosi. Po Augustinu postoji u tom bit griha. Človiku je zbog povlačenja na samoga sebe oduzeto ravno koracanje, hodanje, on je pognut i iskrivljen, grbav.
 

Jezuševa rič “Efata, otvori se!” daje gluhonimomu mužu čuti i pravo govoriti, osloboditi se svoje zapreke ter opet dojti u vezu i odnos s drugimi, i s Bogom. Njegova izolacije je razvezana, on more komunicirati, stupiti s drugimi i s Bogom u vezu ter se tako osloniti na ono skupno. I nam je rečena rič “Efata”.