“Ne dopustite, da vas poteškoće zaustavu!” rekao je papa Franjo i pozvao nas kršćane, da se ne bojimo pandemije. Ravno ta pandemija i korona je nam Hrvatom načinjala strah i velika pitanja, kako ćemo svečevati ovo ljetno veliko skupno shodišće u Celju. Ali od prvoga dana shodišća ćutilo se je ča drugačije, novo.
 

U jednoj crikvi na turmu su morali popraviti ure, ar je vjetar jedan dio otkinuo. I tako stoji človik na rubu obloka na turmu i djela. Farnik gleda i čudi se, ar se on ne bi ufao tako stajati. Ne samo on, nego i čuda drugih ljudi. I pita djelača, kako da se ne boji. A on odgovori: dokle gledam gori i djelam, ne mislim, ča bi se moglo stati i ne bojim se. Ali ako pogledam doli, dobit ću strah i neću već moći djelati.
 

I mi Hrvati nismo gledali najzad, nismo ni govorili o koroni, iako smo nosili maske pri sveti maša. Velik broj ljudi, na tisuće je došlo iz vjere i stare tradicije svojoj Majki Božjoj Celjanskoj. Željili smo po pauzi od dvih ljet još jednoč ponovno moliti, jačiti i se s drugimi ljudi sastati. Sve dane je prognoza najavljivala godinu, ali mi smo mogli i križni put na celjanskoj Kalvariji moliti. Mogli smo i u procesiji hoditi i jačiti, a stoprv po tom je došla godina i je curilo. Jedni su govorili kakovu smo sriću imali, ali ja mislim, da je zagovor Majke Božje nam doprimio blagoslov.
 

Bilo nam je dobro, bilo je sunce med nami. Još su i nastupi tamburaških grup bili s novim programom, jačkami i melodijami. Kot da su svi kanili dati najbolje od sebe.

Ovo shodišće je nas Hrvate opet ujedinilo i pokazalo, kako je nam važno Celje, Majka Božja, sv. maše, molitva i sastanki. To je diboko u nami zacipljeno i s pomoću Božjom će još i dugo živiti.