Subotu jutro sam primio tužnu vist, da je umro Pave Gludovac, moj dobar prijatelj. Odmah sam nazvao njegovu ženu Susi, ka mi je povidala, da su petak još gledali nogomet i Pave se smijao i bilo mu je dobro. Jutro se je stao i najednoč je upao i umro.
 

Človik, o kom će se mnogo govoriti, ki je svoju vjeru zapleo u svoju karijeru športaša i trenera. Bio je autentičan i vjerodostojan i u športu i u vjeri. U svojoj knjigi “Šport - nova religija?”, sam načinio intervjue s Gludovcem. Kod Pavla Gludovca sam vidio vjeru, ka obogaćuje šport. Za njega je važno predanje vjere svojoj dici, ali i svim igračem, ke je trenirao.

Rado je hodio u crikvu i pozivao i svoje igrače, da s njim skupa hodu na sv. mašu. Pave je rekao, da religija ima mjesto i na nogometnom igrališću. Tako da igrači sklopu ruke na molitvu, podignu pogled prema nebu, otkinu trave i se prikrižu. “Meni imponiraju takovi igrači i imam pred njimi velik respekt, ar svoju vjeru valuju pred tisućami ljudi.”
 

Za Pavu Gludovca je vjera jako važan dio života. Prez Boga se more dojti do jedne granice, a s Bogom čuda dalje. Uprav vjera i šport su pomogli, da se razvilo diboko prijateljstvo izmed Pavla Gludovca i mene, farnika, športaša. Ovo športsko prijateljstvo je pokazalo, da se moru šport i vjera medjusobno podupirati i jedan od drugoga učiti.

Upućujem svoje molitve milosrdnomu Bogu za njegovu dušu, da ga Gospodin primi i obasja svojim vječnim svitlom i zagrli svojom božanskom ljubavlju. Danas je nebo bogatije za jednu dobru dušu.