Po Jezuševoj muki i smrti na križu je ćut, ka je dominirala med apoštoli, bio strah. Kada su vidili, ča se je dogodilo njihovomu Učitelju, bojali su se, ča će se s njimi stati. Iz straha je jedan Jezuša izdao, drugi zatajao, a treći su pobignuli, da ih ki ne vidi i na nje pokaže, da su Jezuševi učeniki. Bojali su se i nisu imali riješenje za strah. A uza to gubitak povjerenja i samopouzdanja.
Strah človika čini nemoćnim. Zapre ga od života i od drugih ljudi. Tomu je pelda i Tomaš, ki nije kanio vjerovati svojim prijateljem. Ar već nije bio siguran u sebe, ter tako ni u apoštole. A kada človik živi u strahu, nima tih vrat, ka ćedu mu se otpriti i načiniti mir i sigurnost. Tomaš je bio toliko ispunjen strahom, da je odbio vjerovati, da je Gospodin živ. Koliko je bio nesiguran, pokazuje i to, da kani dokaz, kani opipati Jezuševe rane, da bi mogao ponovno vjerovati.
Kako strah more nutar pojti kroz zaprta vrata, tako i on, ki zna zeti strah, more nutar pojti kroz zaprta vrata i doprimiti mir. Vrata Tomaševoga srca su bila čvrsto zaprta nevjerom i sumnjom. Tribala je božanska milost, da otpre ta vrata. A to ča se je stalo Tomašu, to se dogadja i svakomu od nas. Strah od boja, strah od bolesti, strah od budućnosti, sumnja u Božju prisutnost, sumnja u drugoga človika.
Samo nam goristali Gospodin more doprimiti mir i osloboditi nas od svakoga nemira i straha. Dopustimo Gospodinu, da nam svojimi otprtimi ranami otvori vrata povjerenja i mira. Molimo ga za snagu, da se oslobodimo strahov, ki nas pratu i da skupa s Tomašem moremo reći: Gospodine moj i Bože moj!
slika: Pixabay