Na početku svoje muku darovao nam je Jezuš sakramenat ljubavi, svetu euharistiju, svetu mašu. Na svršetku muke otvoreno je Srce njegovo, procurila je krv i voda i rodila se sveta majka Crikva. Na dan goristanja darovao nam je spovid i sakramenat oprošćenja grihov.

U Presvetom Oltarskom Sakramentu je uistinu stvarno prisutan Jezuš Kristuš s božanstvom i človičtvom. Uprav zato je Presveti Oltarski Sakramenat spomenčin, ki nas vječno spominja na Božju ljubav. Ne zaboravi Gospodina, Boga svoga! Pismo je dano, da ne zaboravimo Boga. Spomenuti se, znači, biti dio života.
 

Poznata je i prodika sv. Ivana Antiohijskoga, ki je rekao ove riči o Tijelovi: “Kaniš li častiti i poštivati Tijelo Jezuševo, onda ne zaboravi, da je to tijelo golo na križu. Ne časti ga u teploj i bogatoj crikvi, lipo opravan, a vani kada projdeš od svete maše, ne vidiš ga, kako je gol i gladan, sam i trpi, ne gledaš i ne vidiš človika, ki te triba.”
 

Jezuš ne želji ostati zaprt u dvorani Zadnje večere. On želji projti po ulica naših sel i gradov. Kani dojti u naše obitelji, u naš dom, naše djelatno mjesto, u školu, kani med one, ki ga zamu u svetom pričešćanju. On nam veli, ti si moj saveznik, za tebe sam dao svoj život, ne boj se, željim s tobom hoditi. Znam, da ti je potribna pomoć na putu, ne moreš sam. To je snaga Euharistije, ka nas preobražava u nositelje Božje radosti.

slika: arhiv hrvatskoga vikarijata