Ča je u evandjelju 33. nedilje kroz ljeto opisano kot znak i zlamenje konca, ne odgovara to i današnjoj situaciji? Boji, katastrofe, progonstva, nisu to znaki, ki objavljuju ov konac. A to već ki samoproglašeni prorok hasnuje za to, da ljude plaši i im načinja straha. Neki su mišljenja, da uopće ne bi bilo tako čemerno, ljudem pokazati strahotu konca. To da bi nje učinilo pažljivije ter ih potaknulo, da poduzmu nešto protiv grozećega konca.

Ali strah zatvara človika u sebe samoga, steže i zaužuje ter tako pelja na slipo djelovanje, ča još pohitruje ono, protiv čega se bori. Jezuš ohrabruje ljude, da nimaju straha, ki steže i ograničuje, nego da ostaju otvoreni prema njemu. U ovoj otvorenosti prema Bogu ćedu se najti puti, sastati se i suočiti sa strahom, raskolom i odbijanjem. U izazivanji ne biti sam, nego jedan drugoga potpirati, to se more protiviti strahu i pobuditi ufanje.
 

Pri svojem govoru u okviru ekumenskoga sastanka i mirovne molitve prilikom svojega putovanja u Bahrein je papa Franjo postavio vezu i s Duhovskim dogodjajem, ki je učinio iz splašenih, u sebe zatvorenih ljudi, hrabre ljude. Papa je naglasio: “Vidimo, da Duh Sveti, ki je počivao na svakomu, odibrao hipac, kada su bili svi zajedno okupljeni. Svaki od njih se je mogao posebno Bogu pomoliti, djelovati i činiti dobro, ali kada su bili okupljeni u jedinstvu, su im vrata Božjih djel bila potpuno otvorena.” U velikoj različitosti, ka i danas daje pečat žitku, more se u odnosu prema hvalodavanju Bogu, na ko su svi pozvani, dostignuti potribno jedinstvo, ko daje ufanje. U ovom ufanju je moguć sastanak s onimi, ki glasu: “Približilo se je vrime!”
 

Kako je u Duhovskom pripetenju, o kom papa govori, postala skradnja točka, točka dolaska, Jeruzalem početna točka za svidočanstvo za Kristuša u cijelom svitu, tako moremo i mi našim žitkom svidočanstvo dati, da će u Bogu sve postati dobro. Papa govori pritom o Diognetovom pismu, antičkom svidočanstvu, u kom je o kršćani rečeno: “Oni živu na zemlji, ali imaju svoje državljanstvo u raju. Poštuju utvrdjene zakone, ali su svojim načinom života iznad zakona. Oni ljubu svakoga.” Mi kršćani moramo si biti svisni, da uvijek živimo u vrimenu konca, naime tako, da u jedinstvu u različitosti i našim svidočanstvom u ljubavi učinimo vidljivo to, ča bi moglo biti savršenje, a ne završetak/konac.

slika: Pixabay