U Klimpuhu se starji ljudi još spominjaju, da se je u obitelji povidalo o rodjaki, ki su sami hodočastili k Bl. D. Mariji u Celje. Malo ča su si za jist sobom zeli i piše putovali, prenoćavali su u škadnji, pomagali seljakom kot plaću za prenoćevanje i hranu ili to dostali za “Bog plati!”, a putem pili iz zviranjkov. Po boravku u Celju su se istim putem vrnuli domom.
 

Po izgradnji željeznice ča do Celja 1909. su vjernike organizirano vozili na koli do stanice Pajngrt ili Vulkaprodrštof, a odanle su se vozili vlakom do Bečanskoga Novoga Mjesta i dalje do Celja. Na povratku iz Celja su koli opet išli na stanicu po nje, a narod ih je čekao na početku sela. Odanle su u procesiji išli u crikvu, divičice u bijeloj haljini, s korunicom na glavi i gorućom svićom u ruki. Po Drugom svitskom boju su počeli hasnovati autobuse.
 

Po želji mnogih vjernikov za posebno shodišće u Celje su 1996. ljeta Štefan Eisner i Jive Vlašić od 30. junija do 2. julija organizirali pišačenje s malom grupom. U prvi ljeti su pišaki prenoćevali prvi dan u Willendorfu, išli dalje u Grünbach, Puchberg, zatim prik Mamau-sinokoše do Schwarzave, kade su prenoćevali, dokle su treti dan dospili prik Gschaidla, Lahnsattela i prik Terza u Celje. Ta put se je u toku ljet većkrat minjao. Bernhard Karall, ki je s Klimpušci hodočastio kroz 20 ljet u Celje, koristi svaku priliku da ide i s drugimi grupami u Celje ter je jur oko 85 puti hodočastio k Bl. D. Mariji. On se jur dugo skrbi za bolje varijante, tako se sada već ne ide prik Willendorfa, nego kroz čuda lipši Johannesbachklamm, a prenoćuje u Nasswaldu ili u Mitterhofu. Poslidnja ljeta se namjesto tri hodi četire dane pred svim zbog kvartira. Na mjesto prik Lahnsattela i Terza ide se prik Freina, kade se i prenoćuje a poslidnji dan pišači se prik Mooshubena do Celja.
 

Od 1996. klimpuška grupa neprekidno piše hodočasti u Celje, a organizira se i autobus za vjernike, ki moru poslidnji kusić puta pišačiti ili se autobusom dalje voziti. Grupe se sastoju od 20 do 45 ljudi. Ključnu ulogu igraju šoferi vozil, ka vozu hodočasnikom opravu i hranu za ovih oko 120 km. Na putu se molu očenaši, jaču marijanske jačke i naklanja kod piljov.

Poseban doživljaj imali su hodočasniki 2016., kada je bila na dan njihovoga dolaska u Celje svetačna sveta maša za preminuloga Otto von Habsburga pred pokopom u Beču.

Poseban je bio način vraćanja Putujuće Marije Celjanske 2010. ljeta: manje grupe pišakov odnesle su u štafeti štatuu prik noći tokom 24 ur od Klimpuha do Celja.

Hodočasniki se rado spomenu i na šalne dogodjaje. A lipa je bila i navada, da se po večeri zajači - i svejedno kako trudne su noge - još i malo zatanca (“s blazinkicom”).
 

Na svaki način je pišačenje k Bl. D. Mariji u Celje za svakoga lip doživljaj, bolje se upoznaju suputniki, ostavi se svakidašnjica ter moru hodočasniki na kraju mirnim srcem svetačno ulaziti u baziliku i skupno svečevati sv. mašu pred milosnim oltarom.

Slike: Bernhard Karall