Bizonjski vjerniki su hodočastili i pojedinačno i u grupi u Celje. Od kraja 19. stoljeća su Celjanskoj Mariji išli vlakom, motorom, a kraće i piše. Najprije je nacistička diktatura, ka je slijedila po “Anschlußu” spričila hodočašća, a zatim je komunistička vlast i zatvaranje granic onemogućilo vjernikom slobodu vjere. Gospa Teréz Weidinger (1880. - 1975.) iz Bizonje, teta Reska, nju bi mogli nazvati “srićnom”, ar je i za vrime diktature mogla nekoliko puti pohoditi hodočasna mjesta, vlakom i piše.
 

Zatim su, po 1990. ljetu, ponovno bila moguća organizirana shodišća. Iz Bizonje su skupa s vjerniki susjedne Rajke autobusom prošli u Celje, ali još ne na hrvatsko shodišće. Entuzijastični organizatori nekoliko Celjanskih shodišćev bili su Ana Grafleitner (1937. - 2021.), Ana Martinšić (1927. - 2008.) i Ana Nagy (1949. - 2016.). Oživljavajući stare običaje, su hodočasniki iz Bizonje jur u prvom desetljeću 21. stoljeća piše prelazili manje udaljenosti.
 

Hrvatsko shodišće u Celje dobilo je poticaj, kada je štatua Putujuće Marije Celjanske 2011. ljeta pol ljeta dugo boravila u Bizonji. Boravak kipa Putujuće Marije Celjanske u Bizonji probudio je u srci vjernikov nakanu shodišća u Celje. Prvo shodišće iz Bizonje na hrvatsko shodišće u Celju organizirali su Balázs i Mihály Martinšić 2011. ljeta pomoću Koljnofcev. Put je bio 210 km dužičak. Od onda se svako ljeto Bizonjci okupljaju i po 5 dani dojdu u Celje, da pozdravu Divicu Mariju. Kot i svako ljeto zadnje dva dane idu skupa s Koljnofci.

Slika: Klaudija Šmatović