Pišačka shodišća Hrvatov zapadne Ugarske su jur pred ljetom 1790. potvrdjena. Kada su Vorištanci počeli piše u Celje hodočastiti, nije točno poznato. Po usmenoj predaji je to bilo oko ljeta 1850. Ova shodišća su durala dva do tri dane i su dostigla vrhunac, kada su farniki bili Matija Pavičić i Johann Thüringer. Ove grupe Vorištancev su brojile oko 70 do 80 osobov. Konji sa zapregom su vozili hranu sa sobom i su primili pojedine pišake, ki već nisu mogli dalje, dokle su se opet odmorili.

Zadnje poznato shodišće Vorištancev pred Prvim svitskim bojem je bilo 1912. ljeta. 1928. se je ova tradicija opet nastavila. Po 1945. se je pišačko shodišće napustilo i hodočasniki su se vozili autobusom u Celje. (iz seoske kronike Vorištana)

U ljetu 1969. su se spravili ondašnji vorištanski farnik Karlo Gregorić, crikvešnjak Štefan Matković i Elizabeta Schmitl piše u Celje. Ova mala formacija je bila nekolikokrat na putu u ovo marijansko svetišće.

Ljeta 1984. se je počelo organizirano pišačko shodišće u Celje - svako ljeto do današnjega dana - u prvom tajednu “velikih ferijov”. Iz početka je bila grupa dost velika, oko 40 do 50 ljudi, i relativno velik broj mladih. Zadnja ljeta se je “formirala” takorekuć stalna grupa s oko 10 do 15 ljudi. Na putu u Celje imamo odredjena mjesta - kapelice, pilje, križe -, kade se drži kratka pobožnost s molitvom i jačkom. 2024. ljeta imamo mali jubilej: po 40. put hodočastimo piše u Celje prez prekidanja.
 

Putujuća Marija Celjanska je bila 2006./2007. u našoj fari - od Celja u Vorištan je došla autobusom a najzad u Celje ju je mala grupa hodočasnikov otprimila piše.

Slike: Karin Matković