Vjerni hrvatski gradišćanski narod po stoti put došao je svojoj Majki u Celje skupno na shodišće. Ov jubile proslavljen je, oblikovan i moljen od naroda, biškupov i duhovnikov tri dane, kako to samo Hrvati moru učiniti: neki dane piše, autom, drugimi sredstvi, ter se je prava rijeka vjernikov slila u Celje, ko je zadnje dane augusta postalo pravi duhovni centar. Hodočasnikom se, kada dojdu na cilj, uvijek kaže: “Dobrodošli doma!”, ar njihov i naš cilj uvijek je bio nebo a ono se je upravo pokazalo našim ljudskim očimam u ovom jubilarnom dogodjaju.
 

Ljetošnje jubilarno svečevanje počelo je svetačnim ulazom kipa Putujuće Marije Celjanske uz pjesmu ter potom večernjom svetom mašom, ku je predslavio i prodikovao kalištrofski farnik mag. lic. Gregorz Kotynia a oblikovao mišani crikveni zbor Kalištrof-Bajngrob s kantorom. U svojoj prodiki nas je farnik spomenuo na riči “kretanje” i “susret” kot svojevrsni motiv ovoga shodišća, na isti način kot i Majka Božja, ka je išla u pohod svojoj rodjakinji Elizabeti. A kot i svaki put, ono razumiva susret, kot onoga ča se u liku Marije i Elizabete i kod njih još nerodjenih Jezuša i sv. Ivana Krstitelja izvršio susret Staroga i Novoga Zavjeta ovjekovječen himnom-pjesmom “Zvišuje duša moja Gospodina” (Magnificat) a upravo je “Magnificat” znak Marijine poniznosti i zahvalnosti, prez ke ne bi imala otvoreno srce za Božju rič niti za povijesni odgovor: “Evo ja sam službenica Gospodinova, neka mi bude polag riči tvoje”.
 

Kot i svako ljeto tokom prošloga stoljeća, duhovniki su slavili i svete maše s narodom kod milosnoga oltara za naše pokojne, a ljetos su to bili kan. msgr. Tome Krojer i mag. Ivan Vukčević, ki su subotu i nedilju jutro na oltaru prinesli i svoje molitve i prošnje za naše najmilije, ki nisu već med nami a uspomenu na njih i njihov žitak posebno spominjamo, ar su oni zapravo nam prenesli vjeru: naše majke, oce, staremajke i stareoce, nam drage osobe. Mi danas hodimo po oni staza, ke su nam oni molitvom pripravili, zato smo i mi danas dužni spomenuti se njihovih duš, da bi i svojoj dici predali našu vjeru, kako smo je i mi dobili, zato ove sv. maše imaju na svakom shodišću poseban značaj i mjesto.
 

Drugi dan shodišća kod glavnoga oltara slavljena je svetačna sveta maša u 10.00 ura, ku je predvodio ravnatelj shodišća i biškupski vikar kan. mag. Željko Odobašić a oblikovali, uz kantora, kotrigi tamburice iz fare Trajštof, ki su ovim mašnim slavljem dali poseban ton. Po pozdravni riča celjanskoga superiora p. dr. Michaela Staberla OSB, mag. Odobašić je zahvalio u ime svih Gradišćanskih Hrvatov na potpori za ljetošnje slavlje ter pozvao na molitvu posebno za sve one, ki nisu mogli biti s nami. U svojoj nadahnutoj prodiki je vlč. Željko naglasio tri aspekte, ki su ga potaknuli u promišljanju o ovom svetačnom danu. U prvom pitao je vjerni narod, koga prvo triba da pozdravi pri ulazu u neku crikvu? Da li prvo Jezuša ili njegovu Majku? Dao je odgovor, da je Jezuš centar i svrha našega bića, on uvijek stoji u sredini i života ali i Crikve. Ipak ako bi Jezuša pitali, koga prvo da pozdravim, On bi sigurno rekao: moju Majku! U drugom promišljanju je kan. Odobašić spomenuo i sliku Goristaloga jutra s pitanjem: ko je sve prvo bio na Jezuševom grobu? Znamo svi za Mariju Magdalenu, Ivana, Petra ... Ali se uvijek pitamo: gdje je bila Marija, Majka Njegova? Ona je bila doma, znajući i diboko vjerujući u Njegovo goristanje.

Ali ne samo to: ona je vrata svojega doma ostavila otvorena za Njega. Upravo ta su vrata veliki i znakoviti simbol naše vjere, vrata našega srca, ka moramo ostaviti otvorena uvijek za Gospodina. Treće promišljanje je vlč. Željko izrekao iz osobnoga iskustva s umirućim prijaljem, ki je bio na smrtnoj postelji, ter ga je kćerka prijatelja pozvala, da mu udili bolesničko pomazanje. Človik je bio malo nevoljan zbog svojega kraja na vrijedi. Ipak, primivši sakramente i rič Božju kot potporu, ojačao se je u svoji zadnji momenti, ter zamolio vlč. Željka za zajedničku molitvu. Posebno su ga takle riči da će vrijeda susresti svoju braću i roditelje kod Gospodina, ki ćedu ga dočekati. Tu noć je uz svoju kćerku preminuo u miru i blagosti, a ovo je nam znak, da moramo jedni drugim ostati i znak i primjer, ar kako nas k Njemu pelja i Marija, tako i mi po tom primjeru moramo biti jedni drugim pomoć na tom putu, koliko god on težak bio.
 

Po pobožnosti križnoga puta u 14.00 ura, koga je predslavio farnik mag. lic Roman Frydrich, ter kasnije moljenih svetih očenašev, svetačnu jubilarnu sv. mašu u 18.30 ura u koncelebraciji s biškupi - sabotelskim mons. Jánosom Székelijem, požonskim pomoćnim biškupom mons. Jožefom Hal'kom, varaždinskim biškupom mons. Božem Radošem, mjesnim biškupom Graca mons. Wilhelmom Krautwaschlom i opatom p. Benediktom Plankom OSB, sa svećeniki, predslavio je na glavnom oltaru naš gosp. biškup mons. dr. Egidije Živković a uz oblikovanje medjunarodnoga zbora “Pax et Bonum” pod dirigentskom palicom g. Ive Šeparovića, ki je svojim masivnim zvukom 130 pjevačev obogatio i oplemenio prostor Marijine bazilike. Ov zvuk nije samo zvuk muzike, nego Hrvatov, ki živu na tri strane: u Austriji, Madjarskoj i Slovačkoj a ki su ujedinjeni u jedan glas. Zato ov zbor ima svoju posebnu vridnost a uz prodiku gospodina biškupa (ku donosimo u cjelini na strani 4 i 5 u ovom Glasniku) činilo je jedno jedinstvo, posebno ar je i biškup sa zborom ispjevao novu himnu Majki Božjoj Celjanskoj, jubilarnu himnu, ka će se nadalje svako ljeto pjevati. Ujedinjeni u molitvi i pod plaštom Marije, po ovom mašnom slavlju, tradicionalno se pristupilo procesiji sa svićami, ka je prava rijeka ljudi, predvodjena od biškupov i svećenikov, vodila dostojanstveno pjesmom i molitvom kroz Celje, čija je noć bila osvitljena ovim dogodjajem.
 

Poslidnji dan shodišća u 10.00 ura svečevana je svetačna sveta maša, ku je u koncelebraciji s biškupi - jurskim Andraszom Veresom, požonskim pomoćnim biškupom mons. Jožefom Hal'kom, opatom p. Benediktom Plankom OSB ter varaždinskim biškupom mons. Božem Radošom, ki je i prodikovao, predslavio naš biskup mons. Egidije Živković a isto tako uz pjevanje velikoga zbora “Pax et Bonum”, njihovim dičjim zborom ter muškom klapom. Ovu sv. mašu izravno je prenosila i Hrvatska Radiotelevizija. Po svetačnom ulazu ter pjesmi i molitvi kod milosnoga oltara i pozdravne riči superiora p. Staberla je biškup Živković istaknuo, da je ovo povjesni momenat, ar su u baziliki na maši svi biškupi, u čiji biškupija živu Hrvati: Madjarske, Slovačke i Gradišća. Pozdravio je sve okupljene vjerne Hrvate a posebno one, ki pratu prik televizije iz naše stare domovine, iz ke dolazi u ime Biškupske konferencije Hrvatske i mons. Radoš, ki je uputio prigodnu prodiku, u koj je na početku spomenuo na riči bl. Alojzija Stepinca o poveznosti Marije i hrvatskoga naroda, u slikovitom prikazu putnika na morju ovoga života, ki plovi usred oluje a Hrvati su 13 stoljeć hitali svoje sidro ufanja upravo u Majki Božjoj. Tako je rekao, da su Gradišćanski Hrvati upravo na ovi prostori, uslijed teških vrimen, hitili sidro na ovoj zemlji, donesli sa sobom svoju vjeru, svoju pjesmu, da su svi pjevali kot jedna pluća. Kažiprst Marije na kipu triba, da bude kot znak, da nam Jezuš ima nešto reći, da ga primimo i saslušamo a posebno, da saslušamo morebit pažljivije Njegovo pitanje, ar je pitanje provokantnije, nuka nas da idemo korak najper, pokreće nas i motivira, kot je i u današnjem Evandjelju pitao učenike: ča ljudi velu, gdo sam ja? Ipak, važnije mu je bilo, da čuje ča oni velu. Kako ga je Petar posvidočio u ime svih nas, tako je pokazao da smo svi na Božjoj strani, kada i u ovom vrimenu svidočimo Njegovu prisutnost. Spomenuo je i na opasku pape Franje, da ne govorimo riči, ka je Jezuš, nego da otvorimo knjigu naše nutrine i pročitamo, ča je zapisano u našem srcu.
 

Otpodne u 14.00 ura je po običaju narod predvodjen od biškupskoga vikara Odobašića, kalištrofskoga farnika mag. Gregorza i vincječanskoga farnika mag. Konfeinda, molio svečanu večernju molitvu, za vrime ke je izvršen oproštaj s Putujućom Marijom Celjanskom iz fare Kalištrof i predata je pjesmom i molitvom fari Vincjet. Izvještaj i zbogomdavanje je dala Inge Brandl a pozdravio je Petar Nagl. Oblikovali su zbor Kalištrof-Bajngroba i tamburica „Skupšćina“, ter su po ovom emotivnom momentu i molitvi ter zahvalni riča i oproštaja vlč. Željka i superiora Staberla, zeli kip Marije i uz pjesmu ga otpratili, ter je tim činom i ovo jubilarno shodišće došlo kraju.

Slike: Mirko Perković i Franz Josef Rupprecht