Niste izibrali vi mene,

nego sam ja izabrao vas.

Iv 15, 16
 

Gustokrat kada razmišljam o svećeničkom pozivu, spomenem se jedne osobe, ka je ostavila traga u svidočanstvu vjere, jedne osobe, ka se je svojom “malenošću” na kraju dana pokazala kot vridan djelač na Gospodinovom polju. Rič je o sv. Ivanu Vianneyu, znamenitom farniku Arškom.
 

Ivan Vianney rodjen je 1786. ljeta, neposredno pred početkom Francuske revolucije, ka se je trudila zatrti stoljetnu katoličansku vjeru i spustiti nju na upravljačku, brišući tako Kristuša iz srca vjernikov. Unutar maloga broja svećenikov, ki su ostali djelatni na fara, Ivan Vianney je nastavio djelovati evangelizirajući i katehizirajući još i onda, kada se je to moglo držati protivljenjem ustanovljenomu sistemu, ter držati još i neprijateljstvom prema državi.
Kada je bio poslan u Ars, mjesto s kih 230 duš, rekao mu je biškup, ki ga je slao: “Ideš na mjesto, u kom je malo Božje ljubavi prisutno, budi on ki će je tamo doprimiti.” Tako je i bilo. Do smrti Ivana Vianneya, Ars je postao hodočasničko mjesto, kamo je išlo tisuće ljudi, želeći iskustvo toga svetoga svećenika.
 

Ča se moremo naučiti iz svidočanstva toga života?

Polag mojega uvida, pozivu a tako i službi moremo pristupiti na dva načine: administrativno ili asketski. Naše vidjenje poziva postaje naše vidjenje svećeničke službe. On ki se odluči za prvi pristup, će svojemu pozivu pristupiti cijeneći i stavljajući naglasak na strukturu i institucionalnom vidu života fare, u koj će djelovati. Nadalje će pokazivati veće zanimanje za očuvanje i održavanje crikvenih materijalnih dobar, ter točnost i preciznost u peljanju dokumentacije i pravilnom ponašanju ljudi kod pristupanja sakramentom. Ta pristup ima svoju vridnost, ali njegova je slabost, ča inzistirajući na ti dimenzija, gubi osobni odnos s Kristušem.

U vrimenu, kada je živio sv. Ivan Vianney, postojao je isti problem u pristupu med svećenstvom, dopeljavši Crikvu na rub kolapsa, a nekako je “živ” i danas.
 

Pristup, koga je imao sv. Ivan Vianney, je drugačiji, asketski, mogli bi reći i atletski, zbog duhovne okretnosti i upornosti, ku zahtjeva imajući na prvom mjestu spasenje ljudskih duš. Naglasak mu je na nazvišćavanju Evandjelja, sastanku s Kristušem, ki pelja obraćenju i osobnijemu življenju vlastite vjere.

Ono, ča ov pristup zahtjeva, je postupno privikavanje na teškoće, najprije na teškoće u odnosi s povjerenim dušobrižničtvom, kot i moguća razočaranja. Zahtjeva aldov, ter otvorenost onomu, ča Gospodin prosi od nas, ter i onda, kada nas to preseneti.
 

Administrativni pristup (vidjenje) je nekako potriban, ali isprepleten s asketskim pristupom, s tim da ov poslidnji mora biti na prvom mjestu. Vjerniki, kot i sam svećenik, mora najprije poznavati Gospodina Jezuša Kristuša, samo tako se more znati, ča On očekuje od nas, da činimo ili gradimo. Čagod bi se kot ljudi trudili izgradjivati, mora biti u službi onoga, ča Kristuš daje, ne cilji i ideologija, ke sami zastupamo.

Dakle, ovi obadva pristupi su potribni, ali u svojoj unutrašnjosti ih triba harmonizirati pred početkom same službe, još za vrime formacije. Vrime formacije poziva je važno, a nikako isključivo prelazno razdoblje. To je razdoblje, u kom se dušno spoznanje oblikuje u skladu s pozivom, da bi lakše razlučili svoje cilje u skladu s Božjom voljom.
 

Neka sv. Ivan Vianney moli za nas u svi razdoblji poziva, u svi staliži, da bi bili plodonosni i da bi drugi prik nas mogli iskusiti Božju ljubav!

Slika: Copyright 2016, KNA GmbH, www.kna.de, All Rights Reserved, Gregory A. Shemitz