Nije tajna, da se ljudska duša "kreće" s minjanjem godišnjih dobov. Naše unutarnje minjanje, manje ili već postojano, prati ona minjanja u prirodi, ter im nekada u svojoj dobro raspoloženoj fantaziji voli pridavati različita značenja. Kad bi točnije pogledali znakovitost prirode u toj dobi, otkrili bi, kako nas ona upućuje na ča iz našega unutarnjega, duhovnoga života.
Vrime početka miseca novembra, jur napredovanoj jeseni, upućuje na jednu ogoljelost, ka nastupa skupa s drivljem, ko hita svoje lišće, otkrivajući grane visoke kot ruku, ka grabi u nebo. Životinje se pripravljaju na zimski počinak. Zrak je bistar i oštar, u mnogo ko jutro razbudjujući. Jesenske kiše kot da hoću isprati sve nemile dogadjaje, ki su nam zaokupljali srca u prošli miseci. Tijelo traži toplinu doma, duša se kreće prema unutra, ka nekoj refleksiji, ku okolina suptilno sugerira.
Kot zrelijega, praktičnoga vjernika, u vezi svetka Svih svetih me je zaokupljalo razmišljanje, kako ta zapovidani svetak obično nima prethodnoga slavlja trodnevnice (lat. triduum). U tom prepoznajem, skupa sa slijedećim Mrtvim godom, odredjenu simboliku: odlazak u vječnost, kolikogod bi on tokom života tribao pripravu, nikada ne dolazi u čas, kada bi mi to htili. Naš Gospodin Jezuš Kristuš bi rekao: Bdijte (virostujte) dakle, ar ne znate ni dana ni ure! (prisp. Mt 25, 13) A ipak cijeli naš život, gledano očima vjere, dojde kot priprava za ta poslidnji susret, oči u oči, s Gospodinom.
Ovu istinu najbolje nam ocrtavaju životi svecev. Sveci su bili ljudi kot mi, grišni i vrimeniti, ali diboko svisni činjenice prolaznosti života i važnosti svakoga hipca kot prilike, da produbu svoje prijateljstvo s Bogom. Dan za danom su oni napredovali u tom zajedničtvu, gajili ga svaki u svojem staližu, gajili svojevrsni hod, hodočašće prema vječnoj domovini. Korak po korak.
Mnogo svecev nam je imenom poznato i na vlastitom putu prema vječnosti moremo tražiti njihov zagovor i pomoć u različiti životni situacija. Ali morebit je još već onih, čija imena ne znamo, morebit i med kotrigi naših obitelji, za ke molimo i s kimi se jednoga dana ufamo sastati, kada sami završimo svoj ovozemaljski put. I ne samo oni, nego i mnogi, mnogi drugi. “Potom sam vidio veliku množinu, ke nij mogao nigdo prebrojiti, iz svih narodov, pokolenj, ljudstva i jezikov! Stali su pred tronom i pred licem Agnjaca, obličeni u bijele haljine, i palme u ruka njihovi” (prisp. Otkr 7,9). Ima ča presenećenja puno, ča zbudja ufanje u ti riči. Lipota svetka Svih svetih nas upućuje na lipotu zajedničtva, a ne na strah pred smrću, pred nepoznatim. Mnogi i dalje vidu ta svetak kot priliku za oplakivanje svojih pokojnih, i to je u redu, žalovanje ima svoj tok i svoju logiku, koj se je teško suprotstaviti, logiku ku triba učiti prihvatiti. Ali dopustimo sebi priliku, malo diblje pogledati kroz ta otklenuta vrata vječnosti, i dokle se spominjamo pokojnih, ke smo ljubili, spomenuti se i činjenice, da je naša ljubav most od ovoga svita k onomu i jedino mirilo suda pred licem Gospodinovim!
Zato sa svetim Ivanom od Križa ponavljam: "Na predvečer svojega života bit ćemo sudjeni po ljubavi."
Neka nam svi sveci i svetice Božje budu pomoć i pratnja na tom putu!
Slika: Pixabay