Zajedničtvo svetih bogato je brojnimi primjeri herojskih vrlin, kako žen tako i muži. Jedan od takovih svetih primjerov obilježavamo kot spomendan 17. novembra, a ide za svetu Elizabetu Ugarsku (Jalžabet), ili kako je pod drugim nazivom poznata, sveta Elizabeta Tirinška.
 

Gospodin ima svoj osebujan način odibiranja ljudi iz različnih staližev, dobnih skupin i životnih sredin; sveta Elizabeta Ugarska nije iznimka. Rodjena 1207. ljeta (13. stoljeće), kot kćer Andrije II., hrvatsko-ugarskoga kralja, Elizabeta ostavlja neizbrisiv trag u povijesti hrvatskih svecev svojom dinamičnom, još i presenećenja punom biografijom, ka zaokuplja vjerničku svist i danas. Papa Franjo govorit će o „ženskom geniju“, ki daruje svitu sklad, radost i nježnost. Te bezvrimenske riči, ke ispravno oslikavaju poslanje žene u svitu, ova svetica je aktivno živila jur u svojoj ranoj mladosti.
 

U Elizabetinom životu se je Božja ljubav jasno očitovala nekoliko puta, zato život ove svetice krije u sebi mnoge pouke. Kada bi ih saželi na dvi najvažnije, bile bi to: hištvena ljubav i ljubav prema siromahom.

Elizabeta se je s četrnajstimi ljeti udala za tirinškoga grofa Ludovika XVI., s kim je imala troju dicu. Iako je hištvo bio ugovoreno, ča je za vrime, u kom je Elizabeta živila, bilo uobičajena praksa posebno med plemićkimi obitelji, njihovo hištvo je bilo srićno i skladno. Moremo opaziti, da uzrok tomu proizlazi iz razvijenoga duhovnoga života hižnikov. Elizabeta će u tom smislu reći: „Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, onda koliko već moram ljubiti Gospodina, ki je besmrtan i gospodar svih!“ Ali skušavanja nisu zaobišla njihov odnos. Ljeta 1227. će Ludovik projti na križarski boj i poginuti po tri miseci, dokle je Elizabeta bila noseća s njihovim trećim ditetom. Po njegovoj smrti za nju dojde do potpunoga životnoga preokreta, čiji su se obrisi naslućivali i ranije. Naime, htila je dopeljati bolesne od gube u svoju spavaću sobu i osobno ih dvoriti. Iako je oduvijek bila sklona pomaganju siromahom i puna sućutenja prema nevoljnim, se je Elizabetin milosrdni stav intenzivirao.
 

Slijedom okolnosti, ke su za udovice onda bile izrazito nepovoljne, ostala je prez obrambe, i hitro je bila prognana iz dvorca Wartburg. Dicu je morala predati na skrb drugim. Odrekla se je jerbinstva i odlučila, Bogu se predati kot franjevačka trećoredica, zagovorivši se 1228. na Veliki petak. Otvorila je ubožnicu i bavila se dvorenjem gladnih, nepoštovanih i bolesnih, odrekavši se svojega imanja njim na korist. Željila je živiti pusteničkim, čim već prosjačkim životom, pronašavši svoju, mogli bi reći, transformaciju životnoga poziva u redu sv. Franje, pomogavši braći franjevcem, da dojdu u Marburg. Bolesni, nepoštovani, oni ki živu u teški uvjeti bili su joj glavna skrb. Šila im je opravu, našla hranu i smještaj, ter se s vrimenom potpuno saživila sa siromahi.
 

Ča je Elizabetu potaknulo na takovu promjenu života prez ogorčenosti i samosažaljenja zbog gubitka zaštićenosti hištvene zajednice? Nedvojbeno ide za većljetno suobličavanje Kristušu. Polag svidočanstva nje duhovnika, Konrada Marburškoga, životne teškoće ju nisu zničile i potukle, nego potaknule, da krene u smjeru redovničkoga služenja najpotribnijim.

Elizabeta Ugarska preminula je na glasu svetosti u zori 17. novembra 1231., blago kako je i zrcalila Božju blagost drugim. Nje život dosegao je dob od 25 ljet, ali je jedan od onih svitlih primjerov mladoga života proživljenoga u ljubavi prema Bogu i ljudem, upravo ono ča je Jezuš Kristuš tražio od svojih učenikov. Kanonizirana je 1235. ljeta od strane pape Gregora IX., istoga pape, ki je na čast oltara uzdignuo i svetoga Franju.

Zagovornica je Karitasa i Franjevačkoga trećega reda, ljudi prez domi i krova nad glavom, prosjakov i mladih suprugov.
 

Sveta Elizabeta Ugarska, izmoli nam milosti od našega Gospodina Jezuša Kristuša!