„Božić se temelji na prekrasnom, smišljenom proturječju; da se rodjenje Onoga ki se je rodio ljudem prez doma proslavlja u svakom domu.“ Ove riči poznatoga kršćanskoga autora G. K. Chestertona upućuju na nekoliko istin o svetku Božića.
 

Jezuš se je narodio u Betlehemu, u hipcu popisanja stanovničtva, kot dite Marije i hranitelja Jožefa. Svi tri kotrigi ove male ali svete obitelji se jur nahadjaju u teškoća. Nimaju smješćenja. Dite samo ča se nije rodilo. Ćut ranjivosti i hitnoće, ka prati evandjeoske rede Luke i Mate, očita je, kot i tiha iščekivajuća svečanost, ka se, čitajući te rede ćuti opipljivom s obzirom, da su evandjelisti jur znali, kako ćedu se daljnji dogodjaji (providonosno) odviti.
 

Jezuševo rodjenje se je dogodilo u uvjeti, u ki narod nije očekivao rodjenje kralja. Dotiče jednu važnu istinu, u ku smo svi upleteni - ljudsko biće radja se usred boli i nevolje ovoga svita. Kristuš se rodi u okolnosti muke izraelskoga naroda i s njom se saživljuje. Jednoč kada je rodjen, Bog u potpunosti ulazi u ljudsku stvarnost, namjeravajući diliti s ljudi sve, ča oni proživljavaju, radosti i žalosti, biti im u svem jednak, izvan u grihu.

Svi dogodjaji iz Jezuševoga života, kasnije opisani u bilo kom od četirih evandjelj, svidoču ovu istinu: Bog je, ganut ljudskom sudbinom, odlučio u nekom hipcu povijesti dojti u tijelu i biti s človikom jedno. U prirodi ljubavi je, da želji biti prisutna, aktivna, neumorna konstanta života, ka daje smisao i cilj-svrhu svim dogodjajem. Jezuš Kristuš je, utjelovivši se, tu ljubav živio do kraja, radujući se svojim prijateljem, apoštolom, svojim roditeljem, svojoj rodbini, svim ljudem, s kimi je imao priliku sastati se i čije živote je imao priliku prominiti.
 

Sve to je mogao učiniti na človiku uticajniji, upečatljiv način, ar je imao tijelo. Kot druga osoba Svetoga Trojstva, Jezuš preuzima na sebe ljudsku prirodu u svi nje štadiji, od maloga, bespomoćnoga diteta, komu je potribna naša skrb i pažnja, do človika čiji, prem za naše pojme mlad život, završava u tragičnom spletu okolnosti, brutalno, na križu. U tom je otajstvu križa na sebe preuzeo otkupljenje svog zla i muke, ku neki more iskusiti, tjelesne i duhovne, one ka nadilazi dob i ka je univerzalna.
 

Za kraj ovoga teksta o Božiću (malomu Bogu), valja se spomenuti onih, ki su bili nazočni za Njega u hipcu rodjenja, Marije i Jožefa. U klasičnom prikazu jaslic, ke imamo kot sastavni dio božićnoga dekora, moremo ih prepoznati u uobičajenom pobožnom stavu, gusto okružene domaćimi životinjami i/ili andjeli, ter kim-tim pastirom. Ta nam na izgled idiličan prizor zapravo krije malo potresnu istinu o Jezuševom rodjenju: to malo dite prez domi postalo je najradikalniji kralj, ki je ikada postojao, ki počevši od Marije i Jožefa, poziva i mene, da mu pridjem i slijedim ga, učim od njega i dopustim mu, da zame ono po ča je došao - moj grih i smrt a u mojem srcu otvori prostor za ljubav.

S timi misli, svim štiteljem, uredničtvu Glasnika i Gradišćanskim Hrvatom srićan i blagoslovljen Božić!

Slika: Pixabay

Slika: Pixabay