Potaknuta početkom korizmenoga vrimena, našla sam se s farnikom fare Uznebozeća Bl. D. Marije u Rijeki, mons. Sanjinom Francetićem, razgovarati o značenju toga za vjernike tako značajnoga vrimena pripravljanja za svetak Vazam. S manom si je podilio odgovore na mnoga pitanja ter mi dao uvid u to, kako izgleda korizmeno vrime, vidjeno očima svećenika.
 

Zakoračili smo u vrime korizme. Korizma se polag adventa gleda liturgijski i vjernički „jakim vrimenom“. Morete li to točnije razložiti? Ko značenje ima?
U korizmi smo, ka je simboličkih četrdeset dani duga, ali je zapravo već dani, ar ovde se računaju još nedilje, ke su izuzete, ar nedilja je svenek svetak goristanja Gospodinovoga, ter i na samu Macicnu nedilju. Nedilja je svenek sastanak s živim Kristušem a u korizmi preispitujemo sebe i moramo postati svisni, zbog čega je Jezuš došao na svit a došao je za svakoga od nas kot grišnika i moramo se pitati, kakove rezultate donesemo, trsimo li se zaistinu ili nam je korizma nek običaj.
 

U vrimenu korizme se intenzivnije spominjaju vjerničke prakse kot pokora, post, odricanje. Kim god redoslijedom bi išli, čini se, da je smisao isti. Postoji li neka gradacija med timi praksami i je li ka važnija od druge?
U liturgiji je to sve uredjeno. Post, molitva, djela milosrdnosti. Ako činimo samo djela milosrdnosti, onda postajemo humanitarci. To moru i drugi ljudi, ki nisu vjerniki. Post more biti neka dijeta. Ako se postim prez molitve, onda opet ne činim dobro. Molitva nosi sve to, ona je prvi korak. Ako to činim s vjerom, činim dobro. Jako je korisno, slušati molitve u liturgiji, ar u nji prepoznamo Božju volju.
 

Vrime korizme je vrime duhovne priprave na Vazam. Kakovu poruku nam nosi praksa posta u duhovni život? Ki bi sâdi morali biti?
Za vrime korizme se već moramo posvetiti svojoj duhovnosti, pokazati sam sebi, da morem kontrolirati potriboće svojega tijela, ke su ovde, da nas očuvaju. Človik je po prirodi sklon tamnosti, a smisao je naučiti to kontrolirati. Post znači, reći svojemu tijelu, da smo mi gospodari, to valja za sve druge instinkte u nami.
 

Čuda puti se med vjerniki more čuti pitanje „Čega ćeš se odreći u korizmi?“. Mislite li, da je to pitanje trivijalizirano namjesto odgoja vlastitoga srca. Kakov je stav Crikve vezan uz odricanje, kakovu poruku ono nosi?
To je pitanje zapravo ni potribno popunjavanje prostora, kada nimamo za ča govoriti. Sveti Pavao reče: „Govorite jedan s drugim u psalmi i himni i duhovni pjesma.“ Mi ne znamo postaviti duhovno pitanje, nekada ni odgovoriti na nje, ali tim skrećemo pažnju od važnoga.
 

Ča je sa sakramentom spovidi u korizmi, kakovo je vaše iskustvo kot svećenik? Postoji li opadanje u pristupanju sakramentu spovidi?
Pristupanje sakramentu spovidi je znak ozbiljne vjere. Sakramenat spovidi ne temelji se samo na to, da Bogu velimo, ča smo zagrišili, ar Bog to zna. Ali ja to moram priznati pred Bogom i prositi, da mi oprosti, iz srca. Kot svećenik imam iskustvo lipih spovidi, posebno kod mladih ljudi. Razlikujemo spovid i duhovni razgovor, uloga svećenika u spovidnici je ona suca i liječnika. Ne onoga, ki će samo karati drugoga. Sveti Ivan Marija Vianney je za to lipo rekao, da svećenik, ki je grišnik, ispovida drugoga, ar ga more razumiti, ima vlastito iskustvo griha. Jako je važno izgovoriti grih, točno i prez prevelikoga opisanja. Ono ča je u krizi je broj vjernikov, živimo u vrimenu hitrih promjenov, ali se ufamo, da će to Bog izvršiti na svoje.
 

Pred sakramentom spovidi je važno, pripraviti se ispitanjem dušnoga spoznanja. Ki savjet bi dali nekomu kod pripravljanja za ta sakramenat i zač je ispitanje dušnoga spoznanja važno?
Ispitanje dušnoga spoznanja bi morali imati svaki dan. Ako molimo časoslov, onda kod večerne molitve imamo ispitanje dušnoga spoznanja. To znači, navečer u misli projdemo kroz svoj dan, malo preispitamo svoje postupke u njem. Ako je ča bilo čemerno, pitamo se, da li je uzrok u nami. Ako živimo aktivnim vjerničkim životom, će nam čuda puti u misli biti ča, ča moramo reći, kada se idemo spovidati. Moramo se pitati i, jesmo li zanemarili, učiniti ko dobro djelo, ar kada se spovidamo, to je kategorija, ku čuda puti izostavljamo. Grih je ča, ča vjernik prepoznaje i ćuti. Ako sam človik, sigurno ću zagrišiti, ali moram biti toliko hrabar, da izrečem te grihe glasno. Kod razlučivanja pri ispitanju dušnoga spoznanja nam more pomoći i kajanje na početku svete maše: jesam li ča zagrišio mišlju, riču, činom i nemarom.

U mašni štenji korizme najdemo motive poziva na pokajanje i obraćenje. Kako bi nekomu, ki se je našao aktivno na putu obraćenja, razložili, ča mu se dogadja, na koj životnoj točki se nahadja?
Ako pratimo korizmena štenja liturgijskoga ljeta i molimo časoslov, vidit ćemo poziv na pokajanje. Kajemo se za svoje grihe, ali se osvrćemo i žalimo zbog griha drugih isto. Mašna štenja u korizmenom vrimenu nisu odabrana tako, da nas gonu u depresiju, nego suprotivno, daju optimizam. Korizma nas spominja na aktualnost potriboće obraćenja: Nut, sad je zaprijetno vrime, sad je dan spasenja. Svenek je vrime za pokajanje, ali angažirani vjernik prihvaća vrime korizme kot jednu povlasticu, ar cijela Crikva moli i je zauzeta. Onda je veća duhovna snaga. Bilo bi jako dobro, prečitati mašna štenja pred mašom, pripraviti se. Isto tako vjerniki u vrimenu korizme očekuju od svećenika, da svaki dan prodikuje. To su izazovi za jednu i za drugu stran. Samo obraćenje je proces, u kom se svenek nahadjamo, iako postoju i čudesna obraćenja. Pri postupku proglašenja nekoga svetim, promišljavamo ravno to: kako se je človik borio sa svojimi slabosti. Svetac se postaje.
 

Morete li izdvojiti neki tekst iz Staroga ili iz Novoga teštamenta, ki jasno govori i poziva na obraćenje?
 

Moremo izdvojiti iz Staroga teštamenta proroka Jonu, na čiju prodiku se je Niniva obratila. S druge strane imamo i suprotan primjer iz Knjige Postanka u Sodomi i Gomori, ka odbija Božji poziv na pokajanje i obraćenje. Ako idemo još dalje, u Postanku nahadjamo iskustvo potriboće za obraćenjem jur kod Adama i Eve, ki ćutu sram zbog svojega griha i se shranjaju pred Bogom. Ti nabrojeni teksti nas spominjaju, da je Bog prisutan, da vidi i upamet zimlje, ča se s človikom dogadja.

U korizmi nekako kot da smo svisniji vlastite grišnosti. Ča bi preporučili, da ta samokritičnost duha ostaje i ostatkom ljeta? Mislite li, da nam nekada misao o grišnosti koči spontanost?

To je pitanje vjere. Vjera i svist o vlastitoj grišnosti nije kot jecalo, ko oblačimo kadakoč. Vjera i pokora nisu ča momentanoga, iste stave triba gajiti ne samo u korizmi nego i ostatkom ljeta. Isto tako, pitanje je odgoja dušnoga spoznanja. Skrupuloznost[1], na primjer, more biti veliki problem. Ča znači biti spontan? To znači biti normalan. Za autentično zajedničtvo potribna je ljubav, a o tom nam jasno govori sveti Pavao u svojoj Pjesmi ljubavi (prisp. 1 Kor 13, 1- 13).
 

Jezušev pashalni aldov na križu predstavlja sveobuhvatnu ponudu spasenja onomu, ki uzvjeruje u nju i, posljedično u goristanje. Ča bi kot zaključnu misao izdvojili važno za korektno shvaćanje toga aldova?

Jezušev pashalni aldov je dogodjaj najveće moguće Božje ljubavi prema človiku. Nije mogao napraviti već nego je. Zač ljudi ne prihvaćaju logiku križa? Zato ar ne poznaju Jezuša, a Jezuša se ne more poznavati, ako se ne pozna Sveto pismo i tumačenje istoga. Liturgija je ravno to - ponuda čiste Božje riči, tumačenje te riči i molitvenoga života. Molitve, ke su u liturgiji prisutne, su onde s razlogom, ne kot rezultat nečije volje, nego imaju korektnu teološku poruku, potribnu za spasenje človika.

Bilješka o sugovorniku:

Sanjin Francetić se je rodio 1973. ljeta u Rijeki. Ljeta 1999. zaredjen je za svećenika Riječke nadbiškupije, onda Riječko-senjske nadbiškupije. Službu svećenika vršio je na različni fara Riječke nadbiškupije, a od 2011. do 2016. ljeta bio je i rektor bogoslovnoga sjemenišća „Ivan Pavao II.“ u Rijeki. Od 2016. ljeta imenovan je za farnika najstarije fare u Rijeki, Uznebozeća Bl. D., popularno zvane Assunta. 2024. ljeta proslavit će 25 ljet mašničtva.

Slika:  Eva Marković