Gustokrat sam se pitala, zbog čega mnogi ljudi, različne životne dobe, volu i spominjaju već svetak Božića nego svetak Vazma. Iako isto tako znaju, da je Vazam najveći kršćanski svetak, čini se, da nije toga entuzijazma priprave, kinčenja, veselja, iščekivanja okupljanja za stolom, još i odlazak na mašu virostovanja se čini nekako „stisnutim“. Nešto se iščekuje, ali nismo potpuno sigurni ča. Pritom smo kot vjerniki i u pravu, a u isto vrime i ne.

Prvenstveno, takovo naše vjerničko razumivanje jednim dijelom dohadja iz svisti, da goristanju prethodi muka križa i nesigurnost groba, da bi se na kraju kot sjajna svitlost iz škurine pokazao Jezuš, raspršivši naše sumnje i strahe. Ovde smo u pravu, ako se vodimo tom mišlju. Ali postoji i druga stran, rezultat površne poučenosti u vjeri, ka ne vidi smisao Vazmenoga svetka i zamaglena je sjajom komercijalne strane svetka općenito, ne idući dalje od običaja.
 

Zaista se, za razliku od Božića, Vazam razlikuje po tom, ča nas konfrontira s nami samimi i stvarnošću muke i smrti, ke kot da smo kod Božića manje svisni. U stvari se ovi dva svetki „dodiruju“ i nadopunjuju. Kada bolje promislimo, i jedan i drugi predstavljaju „dvi strani istoga novčića“. Božić je rodjenje Spasitelja, Jezuša Kristuša, ki je došao utjelovljen, najprije malo dite, ko nam se smili, novi život.
 

Vazam je vrhunac Jezuševoga životnoga puta, Spasitelja ranjenoga na križnom putu, umrloga na Golgoti, čija nas smrt boli, ali ki se goristaje od mrtvih - ponovno novi život. Ali sada imamo ča potpuno novoga; Jezuš ki se je goristao je novo stvorenje. Još su i sami apoštoli bili presenećeni novim stvorenjem, s kim su se sastali po goristanju: njihov Učitelj je živ, još uvijek mu moru viditi trage ran na tijelu, ali sada pred njimi stoji neki, ki je pobijedio smrt, „sagorio“ je u sebi. Mnogo puta pred svojom mukom najavljuje Jezuš svojim učenikom svoju smrt, još se pred njimi i preobražava na brigu Taboru, da ih pripravi, prepoznati sve, čemu ćedu svidočiti, kada dojde pravo vrime (prisp. Mt 17, 1-4).
 

Čini se, da slabo razumu, ča im govori, razumljivo, ar se nikada nisu sastali s takovim razvitkom dogodjajev. Iako je Jezušev mesijanski život nazvišćen u djeli prorokov na primjer, jedno je, poznavati to obećanje kot predaju, a drugo je, proživljavati to obećanje za života. Isto je i s obećanjem našega goristanja, kot ćemo vrijeda viditi. Ali vratimo se na izvor. U evandjelju po Ivanu, ko se čita na Vazam, susrećemo učenike, kako najdu prazan grob (prisp. Iv 20, 1-9). Učeniki su Marija Magdalena, Petar i „on drugi učenik, koga je Jezuš ljubio“, vjerojatno sam autor Ivanovoga evandjelja.

Presenećeni, oni opazu, da je kamen od ulaza u grob odvaljen i Jezuševoga tijela nije. Mislu, da je Jezuševo tijelo odneseno na nepoznato mjesto. Petar i on drugi učenik, ki nije imenovan, stupu u grob, najdu položeno platno, u ko je Jezuševo tijelo bilo povijeno, i ručnik, ki mu biše omotan oko glave i je prekrivao lice, uredno složen sa strane, napose svit na jednom mjestu. Svidočeći tomu prizoru su obadva učeniki povjerovala u njegovo goristanje. Vazmeno evandjelje ovde stane, ali mi bi mogli pojti i korak dalje. Izvan groba Marija Magdalena tuguje zbog prizora, koga je kratko pred tim vidila, iako su joj andjeli nazvistili Jezuševo goristanje od mrtvih. Onda čuje pitanje: „Žena, zač se plačeš?“ Goristali se je približio. Pitanje, ko postavlja takovo zato, ča Jezuš ne pozna razlog nje tuge, već zato ča je iskreno zainteresiran za nje misli i ćuti. Tim već to je pitanje, ko Jezuš postavlja svim nam, ki zarad bilo ke muke nosimo težinu na srcu. Želji čuti odgovor, ar nam se tako more približiti i prominiti našu bol u radost. Naš odgovor je pristanak, koga Gospodinu dajemo, da bi djelovao u našem životu.
 

Marija Magdalena ga ne prepoznaje, misli da je vrtljar, ča je zanimljiv detalj, ar Bog je vjerni „vrtljar“ naše duše. Ali kada ju ponovno zazove imenom, konačno ga prepoznaje i preplavljuje ju, moremo samo zamisliti, veliko presenećenje i oduševljenje. Jezuševo goristanje postaje dio nje. Želji ostati s njim, ali namjesto toga joj Jezuš daje zadaću: mora ostalim učenikom nazvistiti, da ga je vidila živoga, ča u konačnici i čini (prisp. Iv 20, 11- 18).

Prepoznavanjem vridnosti Jezuševoga goristanja i nam ostaje misija, zadaća radost zbog ljubavi prema Bogu i človiku, zbog vjere u život vječni podiliti s drugimi. Ono dojde po othićenju griha i žalosti zbog griha, ča je cjeloživotni, ponavljajući proces. Sva se Radosna vist Jezuševoga nazvišćavanja more sažeti u tu beskrajnu, milosrdnu Božju ljubav prema človiku, ar na kraju ča bi drugo Bog i htio nego novi Savez zajedničtva sa svojim stvorenjem, koga smrt ne more zustaviti.
 

Zato, kada budemo pripravljali svetačni stol za Vazam sa svimi simboličnimi jiliši i protulićnim šarenilom, ko ga prati, ne zaboravimo, da imamo još jednoga gosta, ki želji sjesti i svečevati, blagovati s nami, Jezuša Kristuša.

S timi misli željim svim štiteljem Glasnika radostan i blagoslovljen Vazam. Gospodin se je zaista goristao, aleluja!

Slika: Pixabay