Svi smo nekada u žitku dobili one poznate molitvene kartice (kipiće), ke prikazuju motiv nekoga sveca ili znake sakramentov a na drugoj strani je molitva. Čuda ki od nas ih držu uza se, u novčaniku, ostavljamo ih u crikveni klupa, da ih gdo najde. Dilimo ih na molitveni sastanki, kot uspomene na to, da smo dobili neki sakramenat, držimo zataknute pri neki fotografija naših najmilijih u svoji domi, ili kot u mojem slučaju držimo za označivače u svoji obljubljeni knjiga. S njimi povezujemo podsjetnik osjećaja zaštite i prisutnosti zajedničtva svecev u svojem životu. One su jedan estetski doživljaj lipote vjere, ali moru biti i praznovjerno pohitane doma prez stvarne svisti o potriboći molitve, na ku nas potiču.

Jedan od gustih takovih motivov na molitveni kartica (kipići) je prikaz Jezuša kot Dobroga Pastira. Čuda puti idiličan prizor našega Gospodina, kako na ramenu ili u naručju nosi ugodno smješćeno janje ili manju ovcu (nas) onako, kako su nas vjerojatno nosili naši roditelji, kada smo bili mali. Slika pobudjuje osjećaj topline i zbrinutosti, do gotovo nestvarnih razmjerov, ali zapravo krije puno već od sentimentalnoga prizora.
 

Izraelci su bili narod, ki je živio sa i od blaga, ko su uzgajali. Živine, ke su gojili, bile su za hranu, za prinos žrtve, simbolične koliko i svakodnevne, čuda puti povezane s kultom. Ali jedna živina prednjači u simboliki odnosa naroda i Boga a to je ovca, odnosno janje. Ovde ćemo se pozabaviti s timi dvimi kipići - ovce i nje čuvara i peljača, pastira. Ovca je nekrivična živina, ka triba vodstvo. Črijedu čudakrat nadgleda baran, ki upravlja črijedom na sebi svojstven način, držeći ostale na kupu. Ali važan gospodar ovcam kot skupini na čelu s baranom je zapravo pastir. Pastir pelja svoju črijedu u smjeru, ki je za tu živinu povoljan, pelja je u smjeru paše, kade se more hraniti, pelja ju, kade je čista voda, i čuva ju od pogibeli, dokle sve ovce ne dojdu najzad u sigurnost zagrade. Prez njega, one bi bile u pogibeli jako hitro. Nije teretna živina i ne koristimo ju za teške posle.

Ali ima izrazitu vridnost, ar ju koristimo za hranu i vunu. Ima nekoliko dirljivih detaljev iz života ovac, ke moremo zapamtiti: ovca, kada se prevrne na hrbat, se prez pomoći ne more stati. Samo pastir more pružiti siromaškoj živini pomoć. Kada se narani, ovca neće činiti ništ, da si pomore, nego bespomoćno čeka, da joj se pomore. Ako ne najde kvalitetnu hranu ili čistu vodu, ovca će konzumirati i nešto, ča nije zdravo za nju. I na kraju, ovca se odaziva na glas pastira, ona ga prepoznaje. Jednoč sam bila u selu zvanom Mrkopalj u Gorskom kotaru i prošla sam kroz črijedu ovac, ke su se pasle po travi u bližnjem dvoru. Njihov vlasnik nije bio nazoči, nije bilo barana, nego je ulogu „pastira“ preuzeo jedan gusak, ki ih je svojim gakanjem prognao u zagradu, kada se je počelo zaškurivati. Ova simpatična anegdota malo mi je približila ponašanje stvarnih živin.
 

Zač Jezuš povlači toliko paralelov ponašanja nas vjernikov s ovom živinom? Kot prvo, u Jezuševoj domovini biti pastir bilo je svakidanje zanimanje ter su prispodobe s ponašanjem ovce bile slušateljem razumljive. Nisu ih držali za uvrijedljive niti ponižavajuće, a ne bi tribali ni mi, ar je ovca bila i je dragocjena i krotka živina, ka triba pomoć, a mi svenek tribamo Božju pomoć i skrb, još i kada nam sve ide dobro.

Jezuš prispodablja sebe s dobrim pastirom, ki se skrbi za svoj narod. Ova iznimno nježna slika jur na prvo slušanje stvara povjerenje u odnos s njim. Ja sam pastir dobri (prisp. Iv 10, 11-18), ja sam vrata k ovcam (10, 1-10) i govor o ovci, ke poslušaju glas moj (Iv 10, 27-30), poznate su slike kot i prispodoba o Zgubljenoj ovci. To su slike, ke govoru o Jezušu, ki štiti/brani, spašava, skrbi za svoj narod. Kada je človik naranjen, u njemu će najti skrbnika, u molitvi i dobrimi djeli olakšanje svojih teškoć. Kada nešto triba, slobodan je to prositi. Još već je Jezuš dao svoj život za nas i se goristao za nas.
 

I na kraju: gdo je još pastir polag samoga Jezuša, ide uz njega ramen uz ramen? To su biškupi, svećeniki i dijakoni. Kod biškupskoga pastirskoga znaka, palice, očita je simbolika peljanja zajednice prema Jezušu. Kot pastir, ki svoju črijedu čuva, na nju pazi i se skrbi za nje duhovne potriboće, donese mu tumačenje Božje riči i sakramente, biškup pelja zajednicu vjernikov. Kot njegovi pomoćniki, svećeniki skrbu se za duhovne i materijalne potriboće povjerenih im vjernikov u fara. Dijakoni kot poslužitelji idu med narod, donesu im Jezuša u sakramenti, prodiki i djeli ljubavi.
 

A mi, narod Božji? Smo li črijeda, za ku se skrbu posvećeni? Uglavnom smo, ali ne zabimo, da jedni prez drugih nismo Crikva. Ali nekada i mi moremo jedni drugim biti Dobri Pastiri, moremo hoditi skupa i skrbiti se jedni za druge.

Slika: Pixabay