Svako ljeto u misecu maju svečujemo dan posvećen našim majkam, Majkin dan. Nije prez značenja, da je u tom misecu, kot i u oktobru, posebno poštovana i Blažena Divica Marija, Jezuševa i naša majka. U našoj vjerničkoj svisti prepoznajemo vridnost majke i majčinstva ne nek kot biološku vridnost nastavka ljudske vrste, nego i duhovnu vridnost takovoga odnosa, ki nadilazi našu dob i životne situacije.

Kakov god odnos imamo s našimi majkami, on je neraskidiv, vječan i zahtjeva našu pažnju. Devet misec bili smo mali „podstanari“ u tijeli naših majkov. Tribali smo nje skrb, brigu i ljubav, ne nek dokle smo bili mala dica, nego je tribamo i sada, prez obzira, kako smo stari, ali u skladu s našimi ljeti. I kada smo mladi, i kada smo stariji, moremo joj za Majkin dan donesti ča lipoga, nazvati ju, razgovarati s njom, podiliti s njom jilo. Kada smo bili mali, morebit bi došli iz škole i donesli joj kakovu crtu. Kada smo bili vani u igri, donesli bi joj kiticu. Morebit smo s njom pekli kolače, pomagali joj u stanu i okolo hiže, da joj bude lakše.

Bila je uz nas, kada smo bili betežni, morebit da nam je pomagala pri zadaći. Naučila nas je govoriti, kasnije i moliti. Bilo je radosnih trenutkov, bilo je teških, ali jedno je sigurno - nigdo u našem žitku neće zauzeti nje mjesto. Jedna od velikih radosti kršćanske vjere je mogućnost stalnoga ponovnoga početka.
 

Morem svenek ponovno početi gajiti odnos s Gospodinom, a po tom odnosu i sve ostale. To je znala i Jezuševa Majka, Marija, ar mogućnost novoga početka nije nek potribna, da bi se izvukli iz stanja griha, nego kot životni stav, ki nam nosi Božju novost u žitku.

Prez nje „Da, neka mi bude po riči tvojoj“, ne bi bilo Jezuša, ne bi bilo Spasitelja. Ali Marija, ka je prez griha prijeta, nije htila dati nikakov drugi odgovor, zvana apsolutnoga „da“ svojemu Gospodinu. I ostala je nazoči u žitku svojega Sina u svi ključni hipci, od onih vezanih za njegovo javno djelovanje, tako i u oni skradnji, vezani uz njegovu muku. Postoji jedan dogodjaj, kod koga Marija nije nazoči, a to je odlazak na Jezušev grob.
Dojdemo do čudnovitoga spoznanja, da je ona znala, da će se nje Sin goristati, s vjerom očekujući ta hipac.
Ovde moremo prepoznati jednu čudnu činjenicu o majčinstvu: majka zna, ča se s nje ditetom dogadja, prez obzira na dob, kilometre udaljenosti ili kako gusti su kontakti. U svojem srcu ona zna. U Lukinom evandjelju stoji, kako je Marija u sebi obdržala sve ove riči i premišljavala o nji u srcu svojem (prisp. Lk 2,19). Spomenuta rečenica naliže perikopu o Jezuševom rodjenju ali svejednako nam evandjelist Luka želji reći, kako je nje srce svenek bilo usmjereno k Gospodinu, o njima razmišlja i u njih udibljuje.
 

U hipcu Jezuševe smrti to je majka, koj je meč prebol dušu (Lk 2, 35), ona je ta, ku nam je Jezuš dao kot našu drugu, nebesku majku, kot onu ka je poznajući Jezuševo srce, Božje srce, upoznala i ljudsko srce, gledajući na to ljudsko srce s blagošću i majčinskim zagovorom. Nje bol pozna svaka majka, ka je izgubila dite ili joj je žitak diteta bio ugrožen, one dvi zajedno ju dilu.

Marija je naša majka, majka radosti i majka boli kot su to i naše rodjene majke. S nami su proživljavale naše dobre, naše teške hipce i sve izmed. Ako smo kim slučajem izgubili majku ili nas je ostavila, Bog nas sigurno nije ostavio, Bog se još već želji približiti (Iz 49, 13-18). Zato i imamo Mariju, ka nas k njemu pelja kot je sama dopustila biti majka, biti peljana, prihvatiti Božju volju za svojega Sina i sebe na kraju.
 

Jedno od dirljivih svidočanstav ovoj majčinskoj strani Blažene Divice Marije nahadjamo u svetom papi Ivanu Pavlu II., ki je od ditinstva gajio pobožnost prema njoj. Kada je u dobi od devet ljet sam izgubio majku, njegov ga je pobožni otac usmjerio na Mariju, ka mu je postala vjernom zagovornicom i zaštitnicom, ča moremo i viditi, kada je 1981. ljeta bio ranjen pri atentatu. Vjerovao je, da je po zagovoru Majke Božje Fatimske preživio naranjenje i ozdravio. Njegov papinski grb ocrtavao je ovu pobožnost križem, pod kim je slovo M, njoj u čast, a geslo mu je bilo Totus tuus, „vas tvoj“.
 

Ovi zadnji redi peljaju nas do jedne slabije poznate kategorije majčinstva, a to je duhovno majčinstvo. Svaka žena, prez obzira bila biološka majka ili ne, prvo je duhovna majka ljudem u svojoj okolici. Duhovno majčinstvo nadilazi dob i spol peršone, nje staliž ili mogućnosti, ono pripada svakomu. I ovde smo morebit najsličniji Jezuševoj Majki Mariji, ar ona je izvor toga duhovnoga majčinstva, njegov uzor. Duhovne majke moremo biti svojoj rodjenoj dici, starijim susjedom, kada tribaju pomoć, svojoj rodjenoj braći i sestram, vjernikom u našoj fari, svojim prijateljem, svećenikom i osobam posvećenoga žitka.
Kako? Prvenstveno, molitvom za nje i djeli ljubavi, skrbi kade je potribno, batrenjem, slušanjem, ohrabrenjem, majčinskim savjetom, ako ga gdo potribuje. U svem tom imamo zagovornicu na nebu, Blaženu Divicu Mariju, ka je gizdava na nas i ka se raduje našim malim vjerničkim korakom, kot se je jednoč veselila Jezuševim korakom, kada je bio dite. Utičimo joj se, bar gdo bili.

Slika: Pixabay