Od, priznat ćemo, začudnih tekstov o Jezuševom goristanju, prelomni dogodjaj predstavlja vrhunac presenećenja punih zbivanj med Jezušem i apoštoli, a to je unebostupljenje. Jezuševo unebostupljenje je jedan od onih dogodjajev, ki nam se nekada činu toliko nevjerojatni, da se ni ne pitamo, kako je to bilo, niti ča se tim zapravo želji reći. Očito je, da pritom Jezuš vrši Očevu volju, kot je činio cijelo vrime, čuda puti na opće čudjenje, čuda puti i dvojbu apoštolov.
 

Ali upravo ti isti apoštoli, čije naslijedje se proteže do nas danas, su ključne osobe, po ki Jezuš ispunjava svoju zadaću po unebostupljenju. Dakle, dogodilo se je slijedeće: po goristanju je Jezuš još četrdeset dani s apoštoli, brojna svidočanstva govoru o njegovom skazanju (prisp. Čn ap 1, 1-11). Nije to bilo skazanje, kakovo naša ljudska fantazija zamišlja, a zamišlja je kot skazanja duha, kratko naznačivanje svoje nazočnosti, da bi na sebe privukao pažnju, ili ki drugi ne toliko benevolentni razlogi. Jezuš je htio naznačiti svoju nazočnost i privući pozornost, ali krajnji cilj mu je bio sve povezati u jedno (prisp. Iv 17, 20- 26).

Broj njegovih skazanj se je povećavao s vrimenom i sve već ljudi je povjerovalo u njegovo goristanje. Ne samo u istinitost činjenice, da se je nešto kot goristanje dogodilo, nego se je prilipilo uz tu vist cijelim svojim bićem, očekujući ga susretati i kasnije, a s vrimenom i pojerbati ta ishod žitka sami (Čn ap 16, 25-32). Jezuš je htio stvoriti jedno očekivanje, ko će se kasnije moći ispuniti uz suradnju. Našu suradnju. Sada, kada o tom razmišljam, stvara mi se stav zahvalnosti i počašćenosti. Stvoritelj neba i zemlje želji tebe, mene, nas za suradnike.
 

Kristušev Duh dojde kot dobrodošao preokret apoštolom, ki su se, sada kada je Jezuš stupio u nebo, opet našli na prekretnici, ča sada znači vjerovati u još jedan dogodjaj, ki im je zagonetka. Vrijeda su oćutili „na svojoj koži“, ča znači njegovo unebostupljenje. Jezuš nije tim činom ostavio apoštole i ostavio ih same, da se snalazu s Radosnom višću. Pedeseti dan on im šalje svojega Duha, Duha Svetoga, ki ih od zbunjene grupe vjernikov čini povezanim tijelom s Kristušem na čelu (prisp. Mk 16, 15-20). Oni su sada jerbi različitih službov, govoru jezikom, ki se more razumiti, sabrani su i hrabri. Jezuš se, moremo reći, isprepleo s njimi putem svojega Duha, ljubavi Oca i Sina, oživivši u nji zajednicu, ka je Crikva (prisp. Čn ap 2, 1- 13). Kot dite, ko je u utrobi majke dovoljno zraslo, da se začne gibati i ona ćuti njegove kretnje, tako je i Crikva oživila, nastavljajući Jezuševo utjelovljenje do svojega konačnoga rodjenja. Pedesetnicu zato gledamo rodjendanom Crikve, a svoj rodjendan moremo združiti s nje, ar u svakom od nas se Crikva ponovno rodi.
 

Shvaćajući Crikvu kot živo tijelo, ko raste, ko je Kristuš i čiji sam istodobno dio, ona prestaje biti shvaćena isključivo kot zajednica vjernikov skoro spodobno kakovoj udrugi ili društvu, u kom obavljam ili neki drugi obavlja neku ulogu. Crikva nije zajednica, ka ispunjava neku našu duhovnu potriboću, nego mriža učenikov, čija je zadaća, učiniti svit boljim mjestom živeći riči i djela, ka nam je pokazao.
 

Zato proslavimo rodjendan Crikve dostojno, prvo pitavši se u svojem srcu, ča ja morem učiniti na slavu Božju i dobro bližnjih, da ova Pedesetnica bude posebna. Sigurno moremo učiniti mnogo malih djel milosrdnosti, prikazujući ih kot aldov za svoje bližnje. Tako Crikva raste.

Slika: Pixabay