Euharistija kot sakramenat u formiranju zrijele vjere pobudjuje znatiželju. Sam obred s dugom službom riči prethodi vrhuncu, primanju pričesti, odnosno euharistijskoga kruha. Kada shvatimo zapravo koga (prije nego ča) primamo, postaje nam centralni dogodjaj žitka. Tako bi, u jako pojednostavljeni misli izrečeno, put vjere u Oltarski Sakramenat tribao teći.

Po rodjendanu Crikve, svetka Duhov, obilježavamo svetak Tijelovu. Ov svetak simbolički je povezan s ovim svetkom, ali i s još jednim prethodnim, Velikim četvrtkom. Crikva je i ostaje Kristuševo tijelo, kot takova je rodjena i to ostaje. To znači, da je s njim životno povezana, odnosno da je zajednica vjernikov, ka se okuplja u molitvi i okolo euharistijskoga stola, zajednica, ka vrši djela ljubavi prema bližnjim, ne samo znak nego živa nazočnost Jezuša u svitu. Budući da je Kristuš živ, živa je i Crikva, kako zemaljska, tako i ona nebeska.
 

Ali početak zajedničtva, ko počne našim kršćenjem, svoj oblik je dobilo na Veliki četvrtak. U slavlju Pashe Jezuš izgovara znamenite riči ovo je tijelo moje nad kruhom i ovo je krv moja nad vinom, ča ih i danas po riči posvete, ke izgovara svećenik pri svetoj maši, čini ne samo kruhom i vinom, nego živom Jezuševom živom nazočnošću u znaki kruha i vina. Ki se pričešćuje, živi ne samo ov zemaljski život, nego kot vijenac s njim isprepleten božanski život.
 

Svaki žitak ima tendenciju rasta, tako i zemaljski, ki se širi u božanski žitak, ono ča je človik htio oduvijek. A zadobiva se tako jednostavno: po vjeri u sakramente pomirenja i euharistije. Sama srž sakramenta euharistije je primanje euharistijskoga kruha, u kom zajedničtvo s Bogom i s cijelom Crikvom u jednom hipcu postaje stvarnost, ar je ta kruh živo Jezuševo tijelo.
 

Božji žitak od početka je u nami u obliku daha, odnosno Duha, ki nas oživljuje i ništ prez njega ne more postojati. Ali potpunost našega bića počne, kada primamo Jezuševo Tijelo i Krv. Vjera, ku imamo, da ti znaki dopeljaju naš žitak do punine, nije neka slipa vjera, ka ne zahtjeva odgovore, nego pričvršćenje s povjerenjem u hod s Kristušem kroz ostvarenje obećanja svega, ča je govorio i činio kot živo jerbinstvo, ko nas čeka. Isto nije moguće prez pričvršćenja uz njegovo Tijelo, ko se na istoimeni svetak Tijelovu poštuje, ar je u tom Tijelu izvor našega spasenja i našega zajedničtva. To je srž vjere u euharistijsku pretvorbu, ar ča naše zemaljske oči ne vidu, dopunjava povjerenje u ljubav Boga i človika, ki postaju jedno.
 

Obrnimo se na hipac na značenje Tijelovske procesije. Zbog čega po samom činu euharistije još pohodimo posebno postavljene oltare u blizini naših crikav i čitamo Božju rič? Zbog čega svećenik nosi Presveto Tijelo Jezuševo u monštranciji nekada na presenećenje slučajnih prolaznikov?

Običaj procesije na Tijelovu datira iz 13. stoljeća, prve su zabilježene u gradu Kölnu, potom u Zagrebu a u 14. stoljeću postaju redovite i u Rimu, kada ih redovito predvodi Sveti Otac. Primanje svete pričesti pri svetoj maši je postalo rijedje, a Kristuševo Tijelo se je sve već poštovalo pogledom zbog općega uvjerenja u ljudsku nedostojnost primanja pričesti, onda aktualnoga. Zapravo zapeljanje svetka Tijelove temelji se na privatnoj objavi redovnice Ivane od Retinea, ka je u vidjenju upamet zela Gospodinovu želju, da se liturgijskomu ljetu pridoda ov svetak. Za to vidjenje je doznao papa Urban IV., ki je tu privatnu objavu prihvatio, ter po još jednom vidjenju svećenika iz Orvieta, komu se u hipcu sumnje u pretvorbu oštija pretvorila u živo tkivo, izdao bulu Transiturus de hoc mundo. Tako je Tijelova postala svetak, ki je obavezan za Crikvu.
 

Poseban je i način, na koga vjerniki daju poštovanje Jezuševomu Tijelu: hodajući za svećenikom, ki nosi Presveto u procesiji, simbolički daju na znanje sebi, drugim, koga slijedu, a Boga priznaju svojim javno. Procesije na Tijelovu novijega su datuma, nastale su kasnije od samoga svetka.

Četire štacije ophoda, pri ki se postane s jačkom, u molitvi i štenju Evandjelja, predstavljaju četiri strane svita, na ke se Evandjelje širi. Ophod se zaključuje povratkom u crikveni prostor jačkom Divnoj dakle, Tebe Boga hvalimo, završavajući otpjevanim retkom svećenika Kruh iz neba si udilio njim i blagoslovom s Presvetim.
 

Cijeli krug slavlja maše, ophoda i povratka u crikvu moremo simbolično shvatiti kot krug žitka, ki počne Božjom željom, dura i njegovom voljom završava, da bi se človik, sada svisni vjernik, pred njim na Sudnji dan pojavio s vjerom u vječno zajedničtvo s Njim, kakovo je priznavao za života.

Gospodin će nas dočekati na kraju, zapravo, čeka nas svaki dan, onde u tabernaklu. Svoju vjeru u stvarnu nazočnost Jezuša Kristuša imamo priliku iskazati svaki dan molitvom, a na Tijelovu posebno zahvaliti za dar, ki nam je dao sebe samoga.

Slika: Pixabay