U ovom misecu spomenut ćemo se trih svetačkih avanturistov, ki su peljali sve, samo ne monotone živote. Dokaz, da vjera ne pelja monotonomu životu, svidočanstva su Ivana Krstitelja, poslidnjega proroka Staroga Zakona, i Jezuševih učenikov, Petra i Pavla.
 

Pred krajem miseca junija imamo dva važne svetke: rodjenje Ivana Krstitelja i spomendan apoštolov Petra i Pavla.

Ivan Krstitelj rodjen je po Božjem obećanju, ko je tako jako začudilo njegovoga oca, svećenika Zakarijaša, pri pohodu andjela, ki mu isto nazvišća, da je zanimio. Iako je svaki dan bio u susretu s otajstvom, pristupajući Svetomu nad Svetim, manjkalo mu je vjere, da očekuje Božje obraćanje njemu. Po Ivanovom rodjenju Zakarijaš hvali Boga hvalospjevom, radostan, ar mu je sin preteča Jezuša Kristuša, Spasitelja i Otkupitelja.
 

Ivan Krstitelj je izmoljen, ali je i sam postao človik molitve i kontemplacije, povlačeći se u pustinu i živeći asketski, osluškujući Božju volju. Nije bio človik komfora, niti je zatvarao oči pred grihom i problemi ljudi, od velikodostojnika kot kralja Herodeša, prik rimskih vojakov i do naroda, ki je očekivao Spasitelja. Rodjenje Ivana Krstitelja nosi nekoliko važnih poukov o “Božjem avanturizmu”, ke njegov život kasnije zrcali, a mogli bi izdvojiti slijedeće:

• svaki život je Božja zamisao, nije slučajan, ali se za nje more moliti
• ne moramo slijediti konvencije u izboru načina života; važno je slijediti svoj poziv i ugibati se grihu
• hrabrost je vrlina, prez ke življenje poziva nije moguće
• moramo ostaviti mjesta Bogu, da djeluje, tako da on raste a mi se umanjujemo

Ivan je bio svidok Jezušev još od kada je bio u majčinom tijelu, radovao se je Božjemu Duhu i peljan od njega proživio život vridan mučeničkoga kraja, za kakovoga se mi moremo moliti, da ga naslijedujemo. Bio je hrabar i izdržao do smrti.
 

Na neobičan način se njegov život zrcali u životi apoštolov, posebno Petra i Pavla, ki su pokazivali gorljivost za Božje cilje, iako su grišili putem kot i mi svi. Svaki je u svojem životu, u različiti razdoblji, proslavio Boga. Petar je bio skroman ribar, svistan svoje “malenosti” pred Gospodinom, svoje grišnosti, ča, paradoksalno, postaje njegova najveća osobina, ka generira ljubav prema Jezušu. Ta ljubav je uzrok postojanja papinske službe. Zapravo je ljubav Boga i človika početak svih pozivov i svih službov, tira nas, da izdržimo i suočimo se sa svojim krajem, vjerujući da je ona važnija od skušavanj, ka postoju. Petar se je bojao snage Jezuševih očekivanj od njega i čuda puti je pokusio, proteći pred njimi, ali se je na kraju pokajao i pokazao nam, da pokajanje nije osjećaj situacije prez ufanja, kade nima rješenja, nego priznanje ljubavi, ka utjelovljuje hrabrost, oprošćenje i ufanje. Petar projde u Rim, postaje moćan nazvistitelj Radosne visti, susreće svoj mučenički kraj i umre od meča, završivši zadaću, ku mu je Bog povjerio - nastanak nove zajednice, Crikve, ka će se proširiti do svih kutov svita.
 

Život apoštola Pavla slijedi ča drugačiji obrazac, ali isto tako presenetljiv kot najbolji akcijski film. Pavao je bio šatoraš (bavio se je izdjelivanjem šatorov), imao je i rimsko državljanstvo, bio je obrazovan, učen človik i zvao se je Saul. Vjerovao je, da su kršćani otpadniki od židovske vjere, htio ih je iskoreniti, zničiti. U tom je bio gorljiv, nije se bojao od smrtne kaštige kršćanov (spomenimo se svetoga Štefana!). Ipak, ča ga je neizostavno žakljilo kod njih: gdo je ta Jezuš, zbog koga su ljudi bili voljni umriti? Nije prestajao s progoni kršćanov, dokle ga sam Jezuš nije zaustavio riči Saule, Saule, zač me proganjaš? Ta sastanak, ki je Pavla hitio s konja usred progonstva, nosi sa sobom ne zastrašujuću nego dirljivu, razoružavajuću komponentu. Jezuš nije ukarao Pavla, ča bi učinili mi ljudi, jedva čekajući, pokazati nekome, da je kriv, da ga kaštigamo zbog toga. Jezuš pokazuje, da se identificira sa svojimi učeniki, dili njihovu bol, drži se jedno s njimi.

Kada ranimo nekoga, Jezuša ranjavamo. Ali ipak on postavlja Pavlu pitanje, navodeći ga, da se zamisli nad sobom. Šok toga susreta hitio je Pavla s nog i shvatio je, da je Bog pravi gospodar bar koga života, ne mi ljudi, koliko god bi u nečem morebit “imali pravo”. Od toga hipca nadalje on od progonitelja kršćanov postaje do kraja dosljedan Jezušev učenik, dopušćajući da se njegove osobine gorljivosti i rječitosti iskoristu za nazvišćavanje evandjelja. Život apoštola ga je otpeljao na mnoga misionska putovanja, u gusto za život pogibelne situacije. Kot Ivan Krstitelj i Petar umro je od ljudske ruke, kot mučenik.
 

Ča iz svih zajedničkih osobinov ovih trih izvući? Hoćemo li i mi kot oni umriti mučeničkom smrću, ar smo slijedili Jezuša?

Svi tri su bili hrabri, nisu se štedili za Božju stvar. Nisu slušali isključivo ljudski autoritet, nego prvo Božji. Znali su, da će im biti teško, ipak su krenuli za Jezušem. Mi morebit nećemo doživiti istu sudbinu kot oni, ali ćemo se svejedno morati držati uz svoju čašu boli u nekom dijelu života, ar život apoštola ne nosi komotnost. Ako kot Jezuševi učeniki živimo komotno, tribamo se zapitati, kade smo pogrišili. Ako ne moremo napipati svoj križ, ne slijedimo ga, ne Njega. Zato se triba hrabro konfrontirati s vlastitom zdvojnošću, vlastitimi grihi, svojom nevjerom i izajti s druge strane, obatreni da će nas onde dočekati Jezuš, srićan, ar smo, kot i on, izdržali. Ča bi drugo mogli hotiti već od njegovoga srca?

Slika: Pixabay