Kada ide za svece prvih stoljeć, čudakrat nam se izgubi iz vida vridnost poruke njihovoga žitka u kontekstu služenja Gospodinu. Mučeniki prvih stoljeć činu danas čudakrat ekstreman utisak na nas, a njihove životne priče ili hagiografije teško je rasplesti od legende i fantazije. A kada ide za Ćirila i Metoda, dva brati svećeniki ki su živili monastički, ali sve samo ne dosadnim životom, njim moremo zahvaliti za mnoga dobra učinjena na duhovnom i praktičnom planu.

Rodjeni u Solunu, u Grčkoj, u 9. stoljeću, živili su okruženi Slaveni i njihovim jezikom ter su ga dobro usvojili. Kršćeni su pod imeni Konstatin (kasnije, monaški, Ćiril) i Mihovil (Metod). Svi dva su imali svoje afinitete ter je tako Ćiril bio filozofski orijentiran, dokle je Metod bio obrazovani pravnik onoga vrimena. Svi dva brati su svoj poziv započeli u samostanu na Olimpu. Monastička idila hitro je bila zaminjena misionskimi izazovi. Knez Rastislav ih pozove evangelizirati Slavene, ki su bili potribni duhovnih učiteljev na svojem početku prihvaćanja kršćanstva. Htili su nekoga, ki je govorio njihovim jezikom. Jur su ih bili pohodili misonari grčkoga, hebrejskoga i latinskoga jezika, ali nisu ih prihvatili. Išlo je za područje zvano Moravska, ko danas poznamo pod područjem Češke i Slovačke. Knezu Rastislavu je bila strateški važna i željio je ojačati zemlje, kimi je upravljao jedinstvenom religijom. Ćiril i Metod su tamo naizgled strateški ali zapravo Božjom providnošću dobro došli i veljek su se dali na posao.

Konstantin je sastavio pismo - oblu glagoljicu i počeli su na slavenski jezik prevadjati evandjelje za mašna štenja, zakonske tekste i knjige za zajedničku molitvu. Nisu djelali sami. S njimi su toj misionskoj zadaći pristali i učeniki Kliment i Naum. S vrimenom im se je pridružilo još već učenikov ter je misija napredovala ča do Venecije, ostavivši naravno, svoj jasan trag u Hrvatskoj u obliku različnih vjerskih, povijesnih i pravnih zapisov, od kih je najpoznatija Bašćanska ploča.

Misionskim putem umre Ćiril, ali pred tim prosio je brata Metoda, da nastavi djelovanje. Metod je izborio liturgiju na slavenskom jeziku podrškom pape Hadrijana, ča je sadržano u papinskom pismu zvanom “Gloria in excelsis Deo”. Papa Hadrijan je Metoda imenovao nadbiškupom Srijema, zadobivši tako pod rimsku upravu cijelo područje zapadne Ilirije. Metodov životni put dobiva mučenički zaokret: po knezu Rastislavu daje ga knez Svatopluk uhapšiti i zatvorili su ga u tamnicu. Interniranje je trajalo tri ljeta. Oslobadja ga papa Ivan III., ter je Metod s vrimenom dovršio svoju misiju prijevodi Svetoga pisma, otačkih zapisov i pravnih spisov na slavenski jezik, dovršivši tako ono, ča je bio započeo s bratom. U Žitju, hagiografiji o njihovom žitku, spominja se njihovo djelovanje na hrvatski prostori, a po Metodovoj smrti djelalo se je na usustavljivanju književnoga jezika med hrvatskim narodom, širenju glagoljskoga pisma i jedinstvenoga jezika bogoslužja, poznatoga pod nazivom crikvenoslavenski jezik.

Zač je važno, da apoštoli govoru “našim jezikom”? Mislim to u prenesenom i doslovnom značenju. Ide za ča, ča se zove inkulturacija. Ćiril i Metod najprije su živili s narodom, koga su kasnije evangelizirali. S njim su se saživili, susretali iz dana u dan. S njim su jili, slavili bogoslužje, razgovarali, dilili dobro i zlo. Zadobili su povjerenje naroda. Slavenski narodi su ih poštovali i rado imali, prepoznajući iako na intuitivnoj razini, njihove dobre namjere i Božju volju za njimi. Njihov žitak nam je svidočanstvo, da pastiri moraju zadobiti povjerenje naroda, a narod ga se mora usuditi pokloniti.

U današnje vrime sinodalne Crikve imamo poruku o tom staru već od tisuć ljet: živiti jedno s drugim u dobrom i u zlu, to je kip Crikve Zaručnice, kakovu je Kristuš željio. Moremo ju živiti prez obzira na staliž, čim već, moramo. Spomenimo se svetih Ćirila i Metoda na njihov spomendan 5. julija i neka molu za nas.

Slika: Pixabay