Morem se spomenuti vrimena, prije nego je moj otac išao u mirovinu, njegovih dolaskov iz Italije najzad domom u Rijeku. Djelao je težak posao kot varilac u brodogradilišću, ter je čuda puti prvih nekoliko dan po dolasku domom dugo spavao. Nije bilo ranoga stajanja (zvana da prošeta kucka, ča rado čini i danas), nije bilo rutine odlaska u brodogradilišće, zvona za početak i kraj smjene (Schicht), pauze za objed, nošenja teške opreme kroz razine broda. Vrime je teklo kot voda, slobodno, redjeno svakodnevnimi domaćimi aktivnosti. Nije bilo djelatne rutine. Ali po nekom vrimenu pokazala bi se jedna osobina, ka je zajednička meni i njemu: nemir. I on i ja moremo odmarati nek kratko.

Čim se tjelovno obnovimo, da tako velim, počnemo iskati nove „zadaće“. Pritom ne mislim na koncept aktivnoga odmora, o kom govori psihologija, i ki je sam po sebi dobar. Mislim na nemir, ki dohadja iz naše prirodne, ljudske želje za kontinuiranim stvaralačtvom, ali kot svitlo, ko spade na razlomljeno staklo, razlomi trak, tako i stvaralačtvo, ko je Bogom dano, postane izvrnuto u susretu s našom grihom ranjenom prirodom. More se lako protvoriti u nemir. Nemir more biti i shranjen radoholizmom/workaholizamom, a zapravo ide za nedostatak smjera i svrhe djela i smisla odmora.
 

Zamislite na hipac ovu sliku: imate barku ili brodić. Na otvorenom ste morju, nigdir ne vidite kopno, zemlju. Vali nisu veliki, morje je skoro ter mirno ali ne znate kamo idete, kade plovite, kade usmjeriti pramac (Schiffsbug). Vjetra nije, bliži se zalazak sunca.

Kakova je to ćut? Sami nju imenujte.

Ta ćut je bit nemira, koga si svi dilimo. Javi se u različni prilika, ne nek onda, kada nimamo očitoga posla.

A sada zamislite ovu sliku: sidite u tom brodiću, on se lagano ljulja na morski struja. Zatvorili ste oči, kot da ste u vlašćoj postelji. Potom ste otvorili oči i na pramcu broda zagledali Jezuša kot stoji. Zadržite tu sliku u svojem srcu.

Kakov je? Kako izgleda? Kakov mu je izraz lica? Govori li vam ča? Kamo želji da idete?

Hod'te k meni svi, ki ste izmučeni i obložni, ja ću vas okripiti.

Stvar je u tom, da moremo biti tjelovno odmoreni, ali nam duša more biti diboko nemirna. Moremo se odmoriti i ostati opterećeni. Zapravo, cijeli žitak pomirujemo te dvi strani u sebi. Nije človika, ki nečim nije opterećen. Još je i papa opterećen mnogim teretom i triba molitvu, pomoć i oprošćenje. I vaš farnik je opterećen, more biti različnimi obvezami, more biti nedostatkom istih, more biti duhovnom suhoćom, more biti nedostatkom sredstav za različne farske projekte ili nedostatkom pastorala, ka bi mu bila suradnikom. More biti nigdo ne moli za njega. A gdo moli za vas?

To je iskustvo, ko nam je svim skupno: ne moramo biti ni betežni ni u nevolji. Moremo se ćutiti očuvani od svih tih opterećenj, a opet biti opterećeni našom ravnodušnošću prema onim, ki su u nevolji. Ili moremo biti opterećeni osamljenošću, tjelovnom i duhovnom. Morebit smo mi ti, ki su betežni, ili u kakovoj nevolji, morebit nam je potribna pomoć, ku se ne ufamo prositi.

Sada moremo opaziti jednu istinu: bili mi na odmoru ili u sredini djelatne rutine, naša umornost i naši tereti moru ostati s nami kot (nepotribna) prtljaga, ku vličemo za sobom. Ne moremo se je gustokrat lako niti otresti. Nekada ne moremo se sami uopće otresti naših opterećenosti. Bog je to jako dobro znao. Zato nam je ostavio pozivnicu u Matejevom evandjelju (Mt 11,28).

Ta pozivnica ne znači, da bi morali otpodne malo odrimati ili zadovoljiti kakovu formu nabrajajući molitve. (Do molitve ćemo vrijeda dojti, obićem!) Ona nas napelja, da se pitamo ča to zapravo naše srce želji, ke terete da Jezuš za nas nosi, ke da nas nauči nositi, a za ke je vrime, da ih se oslobodimo. Krenimo najzad: osloboditi se svenek moremo griha, hasnujući vrime odmora za dobru, temeljitu spovid.

Moremo si zeti vrime odmora za kakovo kraće ili duže shodišće, ili gušće slaviti euharistiju. Moremo se nakratko povući, iako isključivo u svoju nutrinu ako nam obiteljske ili druge obaveze ne dopušćaju drugo, ter razmišljavati o svojem vlašćem odnosu s Gospodinom. Premisliti ča nam on želji reći, kamo nas želji uputiti. Vrime ljetnoga odmora more biti vrime procvata, obnove i isciljenja. Hod'te na stran na samotno mjesto, i spočivajte se malo, govori Jezuš svojim učenikom u Markovom evandjelju.

Samotno mjesto more biti izvan nas, kakova tiha crikva, kapela, park kade nije čuda ljudi, loza, kakova osamljena obala, plaža. Samotno mjesto je prvenstveno u nami, on tihi netaknuti dio, sposoban diboko se unesti u misli ili molitvu, dokle čini svakidanje stvari. U to tiho mjesto, kade smo samo Bog i ja, moremo se povući u sredini rivnje i gužve, i nekada je kratko dovoljno. Uostalom, i sam Jezuš se je povukao u pustinu, da bi bio nasami s Ocem, moleći prije svakoga djela. Odmor ne smi biti zgovor za lijenost, niti je potriboća za odmorom znak lijenosti. Odmor je blagoslov bivanja s Bogom, samim sobom i s drugimi ljudi, prez pritiska djelatnika.

Neka vam svaki odmor, u bilo ku dob ljeta, bude aktivan i plodonosan, ishasnujte ga dobro i radosno. Kot i vaši najmiliji, Gospodin kumaj čeka, da vam se priključi.

Slika: Pixabay