Sveto pismo rado govori za človika kot za glinenu/čripnenu posudu, posude od ilovače. To je slika, ka u slušatelju mora probuditi misao za ljudsku krhkost, ali istovrimenu izdržljivost, ali prvenstveno čripnena posuda ne ispunjava svoje odredjenje, ako je prazna.

Ukoliko je prazna, ona je prez hasni, ča povlači za sobom zaključak, da se mora dati ispuniti, da bi ispunila svoju svrhu. Mogli bi ovu sliku promatrati kot zasebnu priču o Božjoj stvarateljskoj moći i konačnom ishodu, odnosno Božjem planu za človika kot pojedinca ili človičanstvo u cjelini. Ipak, ovde ćemo tu sliku iskoristiti kot uvodnu misao o biću Blažene Divice Marije, čiji svetak Unebozeća slavimo 15. augusta.
Drugi naziv za ov svetak, u narodu upeljan, je u Gradišću Velika maša. I ta naziv, zapravo pohvala, nam isto mnogo govori a u daljnjem tekstu ćemo viditi, ča je to činilo Mariju velikom.
 

Marija je od početka svoj život predala isključivo Bogu u ruke, on je bio nje jedini autoritet, njemu se je jedinomu podložila i bila poslušna ter mu služila shvaćajući, da u službi Bogu nima ni sinja od onoga poniženja i boli, ku zadobivamo, ako služimo drugomu človiku ili nečemu drugomu, ča nije Bog, odnosno stvorenju bilo ke vrsti. U tom smislu ona je imala potpunu slobodu Božjega diteta. Ta se sloboda zna naslutiti iznutra, rič je za unutarnje stanje osluškivanje Božjih misli, ko završava našom suradnjom.

Neka mi bude po riči tvojoj, Marijin je zaključak, ki daje pečat nje unutarnjem osluškivanju Božje volje. Ona nikada ni i neće biti pasivni promatrač ljudskih zbivanj, nego ih gleda iz Božje perspektive i suvereno odlučuje, u čemu će sudjelovati, u čemu će omogućiti, da se očituje slava Božja. Počela je od sebe. Ta ponizna divojka iz Nazareta dopušća, da se u njoj Bog utjelovi, da dojde na svit kot človik u Jezušu Kristušu. Ona i Bog su jedno, dilu stvarateljsku prirodu. Ljubav, ku Bog ima za človika, Marija prihvaća prez otpora ali ne i prez pitanj. Naša pitanja o tom, kako će nešto biti, se dopadaju Bogu, ar on iz toga vidi, da nas interesira njegov plan, iako ne znamo sve korake. Zato nam se i otkriva, gustokrat u najveć neočekivani dijeli naših životov, a najveć u teškoća i muka. Mariji nije bilo lako.

Prihvatila je utjelovljenje Božjega Sina, ki će po njoj dojti na svit u uvjeti, ki nisu bili naklonjeni stoprv zaručenoj mladoj majki, ali ka je ćutila, da će iz toga povjerenja proizajti ča velikoga i spasonosnoga. Zač toliko govorim o Jezuševom utjelovljenju, kada slavimo svetak Unebozeće Bl. Divice Marije? Zato ar prez Jezuševoga utjelovljenja ne bi bilo unebozeća. Marija je prva prihvatila mogućnost, da se Bog u njoj ostvari i da svitu onako, kako je on to željio.

Sada dohadjamo do zaključka, ki preseneti: Bog se je dao svitu kot Jezuš Kristuš, ki je dovršivši svoje djelo mukom i smrću na križu, i goristanjem potom, postao živi kruh, koga primamo u euharistiji. To znači, da se od onda Bog ne utjelovljuje samo u Mariji u jednom hipcu u povijesti, nego se utjelovljuje u nami na načine, kot on to želji, dajući se kroz nas i dalje svitu. Unebozeće, medjutim nije bila isključivo Marijina nagrada „za poslušne“ nego živa, aktivna uloga, ku človik preuzima, a to je stvaranje u zajedničtvu s Bogom. Stvaralačtvo, o kom govorimo, ne prekida se smrćom pojedinca, kot se ni Marijinim prestankom ovozemaljskoga života nije prekinulo, nego se je nastavilo na razini stvarnosti, ka obuhvaća ovu, u koj živimo, i daleko ju nadilazi. Marija, budući da je izuzeta od griha, na poseban milosni način prelazi u ta vječni život s Bogom.

Crikva je prepoznala važnost te istine vjere ter ju ovjekovječila u dogmi za Marijino unebozeće. Papa Pio XII. proglasio je ovu dogmu 1. novembra 1950., ali unebozeće Marijino bio je svetak još od 12. stoljeća. Za nju je posebno zaslužna duhovnost redovnikov cistercitov. Sveti Bernard iz Clairvauxa će reći dokle Kristuš silazi, Divica uzlazi. Unebozeće je unebozeće duha, duše i tijela k Bogu, posebna forma zajedničtva, ko je Marija ostvarila, pripravljajući dalje put našemu goristanju, ar je prik nje vjerujem Bog sve stvorenje obnovio.

Ona nastavlja biti naša zagovornica u žalosti, betegu, nevolji, nastoji nam izmoliti oprošćenje griha, dati snagu. Kot i svaka majka, ona nastavlja, s nami se radovati svim našim životnim uspjehom, hrabriti nas, da nastavimo dalje u služenju Bogu i bližnjemu, želji da imamo sve, ča nam je potribno u ovom i u vječnom životu. Ona nam je doprimila Boga u svojem krilu, a sada se s nami raduje našemu spasenju. Nje krilo otvoreno je svim onim, ki tamo želju dojti, a to je u vječno zajedničtvo s Gospodinom, vječnu radost.

Zato ispunimo svoje krhke čripnene posude molitvami i ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, nije ničega lipšega, ča, kot Marija, moremo dati.

Foto: Franz Gollubits