Jako je zanimljivo, kako pred svetkom Svih svetih čuda puti nije posebne duhovne priprave trodnevnicom. Iščekivanje ovoga svetka zaminili su neki popularniji običaji kot obilježavanja Halloweena, iako je kršćanstvo svenek dan pred ovim svetkom imalo svojevrsnu duhovnu pripravu. Danas dojde do paradoksa: rič halloween dolazi od all hallows eve, engleske tvorenice, ka opisuje večer uoči Svih svetih.
 

Bio je to večer, u kom se je vjerovalo, da duše pokojnih bludu zemljom, tražeći svoj mir, ostavljali su im se dari u obliku hrane i sviće na obloki, da bi prepoznali svoj dom. Ovde ide za ostake pretkršćanskih prirodnih religijov, ke su ispreplitale praznovjerja s poštovanjem prema ritmi prirode i izmjene godišnjih dobov. Hipac je to, kada se poklapa i jesenska ravnodnevnica, dani postaju kraći a noći duže. Vrimenske prilike surovije; jesensku umjerenost zaminjaju uvjeti, ki iziskuju već napora u svakodnevnom žitku okolo potriboć kot prehrane ili grijanja. Lakše i gušće se je obetežalo od bolesti, kim se nije znao uzrok a kamoli lijek. Prirodu se je nekada poštovalo, držalo svetom i plašilo se nje. Smrt je isto tako bila i ostala nepoznanica, čiji intimni aspekt unosi strah nesigurnosti u ljudsko srce. Škurina, ka rano dojde, i svitanje, ko je sve kasnije, pojačavaju ta utisak „zatamnjenosti“, unutar koga je teško oćutiti sigurnost života.
 

Ugrubo, opisano čini kontekst, unutar koga su se razvila vjerovanja, ka su ljude uvjetovala na zahvalnost okolo sitve i žetve, trgadbe plodov i straha od škurine, bolesti i smrti. Danas ima človik manje problemov okolo pronajdenja hrane, ne odvisi od vlastiti sitva i životinja, medicinska skrb je dostupnija. Svi hlepimo nekoj odredjenoj razini ugodnosti u svoji domi, ali nije nam se ugodalo, da odagnamo strah od smrti i nemogućnost nje odstranjenja. „Slavlje“ halloweena odraz je upravo ovih istih strahov, u dibljem smislu. U „plićem“ smislu, ono je odraz konzumeristički nastrojenoga društva, ko u tom ne vidi nikakov svetak nego priliku za dobru zabavu uz malo straha. Mračna strana ovoga, i kod nas zaživjeloga običaja, je posljedični porast zanimanja za okultne prakse kot spiritizma ili bacanja uroka/zaviškanja. Porast nezdrave duhovnosti more se uočiti med mladji generacija, neodvisno o halloweenu, ali to je tema za neku drugu priliku.
 

Kade su se izgubili Svi sveti u toj zbrki? Pa, za budno vjerničko srce, nisu se izgubili. Oni su svenek ovde, u zajedničtvu nebeske, proslavljene Crikve, pripravni da nas zagovaraju, molu za nas. Proslavljenu Crikvu ništ ne more zaustaviti zvana naše ravnodušnosti, nedostatka vjere ili okretanja pogrišnim nijansam duhovnosti, „strančarenja“, rekao bi sveti Pavao. Tim već, u njegovi pismi smo bili odavno opomenuti.
 

Proslavljena Crikva čeka, da nam pomore u svakodnevnom žitku kot cijeli tim pričuvnih/rezervnih prijateljev, kim se, spominjući ih, molimo pri svetoj maši na sam svetak Svih svetih. Morete se spomenuti svojega omiljenoga sveca, svetice, blaženika, blaženice ili općenito im se obratiti u molitvi zagovora i odgovor neće izostati. Još jedan detalj ću spomenuti ovde, a to je praksa odlaska na cimitor, pohoda pokojnikom, ki se, realno gledajući, odvija bolje na svetak Svi svetih nego dan potom, na Mrtvih god. Praksa ima praktično uporišće: Svi sveti su nedjelatni dan ter mnogimi ishasnuju tu priliku, da idu na cimitor, da izmolu svoje molitve pri grobu svojih najmilijih, dokle je Mrtvih god djelatni dan ter ne ide toliko ljudi na cimitore. Nije pogrišno pojti na cimitor na svetak Svih svetih, ali pojti na Mrtvih god bilo bi malo preciznije, duhovno gledajući. Ipak: vjerujem, da volimo vjerovati i da su ti naši pokojniki u zajedničtvu s Gospodinom ili da ćedu biti ter odlaskom i molitvom na njihovi poslidnji počivališći izražavamo vjeru, da su i oni sveti.
 

Najvažnije ostavljam za kraj: svetak Svih svetih je kotno malo putovanje kroz vrime. On je opomena na ono, ča bi nas moralo očekivati, najava naše budućnosti, ako ju željimo, ako željimo biti sveti. Biti svet znači: cijelim svojim bićem pripadati Bogu, činiti sve, da to dostignemo, a za to su nam na vječnoj pomoći sakramenti, pomirenja i euharistije posebno. Kršćeni smo jur s vjerom u vječni život. Na nami je, da mu damo sadržaj i smisao.

Slika: Pixabay