Danas slavimo svetoga Martina. On nije udoban i prašan svetac, nego otvarač vrat našim životom i putokaz za budućnost. To nije svenek bio slučaj u našoj kratkoj povijesti Gradišća. Danas je zemaljski svetak dio zajedničke vridnosti Gradišća. U dobi nacionalsocijalizma svetac je izbrisan i ismijan. I u vrime, kada je ekumenizam još bio tudja rič, bili su redovnik Martin i reformator i redovnik Martin izigrani jedan protiv drugoga. Na to se spomenuti, je iskreno.

Na molbu Gradišćanske zemaljske vlade je Rim pred 100 ljeti imenovao svetoga Martina patronom nove austrijanske savezne zemlje. Kot dijecezanski patron znatno je mladji. Naša zemlja, osiromašena, izgladnjena i zabljena zapadna Ugarska, kanila se je od samoga početka razlikovati od svoje stare domovine prik svojega zemaljskoga zaštitnika. Ne sveti Ugarski kralj Štefan, a ni arkandjeo Mihovil, patron doma Esterhazy - ovjekovječen u dvorcu Fortnava (Forchtenstein) i u franjevačkoj crikvi u Željeznu s kneževskom kriptom – su postali patroni, nego sveti Martin. To je bila isto i politička odluka.

Ov svetac, rodjen u Sambotelu (Szombathely) pred već od 1700 ljeti, sada je postao patron naše zajedničke duge povijesti vjere. On daje pečat našoj kršćanskoj i od kršćanstva kovanoj kulturi na Zapadu, u Europi.Kada govorimo za njega, vjerujemo: Kršćanstvo ima budućnost!

Sveti Martin je zagovornik za budućnost, isto tako i za naše Gradišće, za našu biškupiju, za kršćanske Crikve i za naše društvo. To je mogla doživiti grupa hodočasnikov iz Gradišća na dijecezanskom shodišću, ka se je pred nekoliki tajedni ganula na grob sv. Martina u Tours.

Tri odlaski u našu budućnost:
 

1. Diliti

Ono, ča se je dogodilo na vrati Amiensa, dio je općega znanja, čuda puti ispričano i ovjekovječeno na kipi i ikona. U izvještaju Sulpicija Severa za Martina stoji: Kada je ov blaženi muž vidio u snu, da je u prosjaku opravio Kristuša, "prepoznao je u svojem djelu djelovanje božanske milosti i dao se je odmah pokrstiti."
 

Dragi prijatelji, susret sa siromahom, dilenje obrambe i dostojanstva s golim i zebećim človikom otvorilo je Martinu put do Boga.

Kada pohodim škole, rado govorim za sv. Martina i prosjaka. Dite je spontano kriknulo: “Martin je dobro napravio!” Pitao sam: “Zač?” i dobio sam odgovor od diteta: “Drugačije bi se Bog smrznuo!”

Ako nismo voljni diliti, onda se Bog smrzava, a ne nek človik. Zač je naš svit postao tako hladan?
 

Kada dilite, ne dajete nek pratež, kruh, hranu koj je istekao rok i ono ča vam već ne triba. Svaki ki dili daruje sebe, dio svojega žitka. Dilenje vas ne čini siromašnim. Solidarnost je svenek konkretno predanje človika i upućuje na človiku prijateljskoga Boga. Prosim Vas: dilimo velikodušno i radosno, i dokle ne zaboli!
 

2. Zajednica

Sociologi velu, da je naš svit postao društvo laktov, a ljudi društvo egov. Sami sebi stvaramo standard i ne zimljemo upamet, da se gubimo. Ljudi se zaklipaju u ormare, obetežaju. Ne malo komu je ekran, mobitel, laptop najbolji prijatelj, a virtualni svit najbolji od svih svitov. Oni odvraćaju misli, okreću se drogam i gradu industriju uživanja i zabave. Živu u svojem posebnom svitu, ki je postao tudji žitku. Žitak erodira, izipran je. Ali žitak je zajedničtvo, Crikva je zajednica, društvo je odgovornost jednoga za druge, i u ovom vrtoglavom svitu. Žitak prez zajednice postaje putovanje u pogrišnom smjeru u prometu iz suprotnoga smjera od bezumnih individualistov (ljudi ograničenoga duha).
 

Sveti Martin živio je Crikvu, oblikovao društvo, bio je redovnik i biškup na ravnopravnoj razini. I postao je prijatelj ljudi, ar je bio prijatelj Boga, i postao je prijatelj Boga, ar je bio prijatelj ljudi.
 

Prosim Vas: Prakticirajmo ponovno staru kršćansku kulturu gostoprimstva, pustimo druge da sudjeluju u naši životi! Ta skupni put, sinodalnost, triba ponovno učiti i prakticirati: u Crikvi, u politiki, sa socijalnimi partneri, u naši fara i zajednica. Obrazovanje, djelo, skrb za betežne, briga za starije i one kim je potribna skrb, susreti s nepoznatimi ljudi, sve to triba ov skupni put. Poslidnja sinoda u Rimu želji nas potaknuti na to.
 

Uostalom: Bog je negdo, ki želji zajedničtvo i zajednicu s nami ljudi. On je postao jedan od nas, človik. Čuda ljudi danas kani potisnuti ovu istinu i Boga staviti na marginu i rub kot najvažniju sporednu brigu na svitu. Tim isto tako oduzimaju ljudem dostojanstvo i “da je človik stvoren na kip Božji”.

Ja Vas prosim: Zauzmimo se jedan za drugoga, hodmo skupa, najdimo put jedni do drugoga i nosimo skupa odgovornost.
 

3. Entuzijazam / Oduševljenost

Ča daje hrabrost za budućnost? Gdo stvara budućnost? To ćedu biti proroki i prorokinje, ki su hrabri. Ne šarlatani, huškači straha i ideologi, nego oni, ki razumu jezik ljudi i kim Božja rič nije strani jezik. To je duhovnost svetoga Martina: on je govorio o Bogu i živio Kristuševo evandjelje. Čuo je iskanje i neuspjehe ljudi, njihove sumnje i ufanja. Ovo je prizemna i utemeljena duhovnost, ona ka miriši na žitak.
 

I zato bih željio utemeljiti OBITELJ SV. MARTINA u našem Gradišću. Triba činiti dobro, misliti dobro, prakticirati dilenje, oživiti zajedničtvo i ne zatvarati se Božjemu stvaralačkomu duhu. Uvjeren sam, da moremo revitalizirati naš svit. Ali žitak se ne more programirati; mora se nastaviti razvijati i riskirati. To valja za ljude svake starosti, uključujući one u nepovoljnom položaju i isključene. Prosim Vas na ov svetak: Budite duhoviti, nadahnuti i dajte se oduševiti!
 

Hvalim našemu zemaljskomu poglavaru, predsjedniku Zemaljskoga sabora, da su preuzeli pokroviteljstvo nad ovom Martinskom obiteljom, čiji je protektor biškup. Zahvaljujem svim u društvu, zajednica i fara, u društvi, u familija, zahvaljujem mladim i starim, ki su pripravni pomoći graditi. Zahvaljujem onim, ki molu, tihim, zaufajućim i vjerujućim: oni činu okosnicu ove Martinske obitelji. A posebno zahvaljujem njemu, Bogu bezuvjetne ljubavi, ki hodi s nami i otvara nam dobru budućnost.

Kot sam učinio u Toursu pred nekoliki tajedni, i danas u Željeznu molim: “Sveti Martine, moli za nas!”

Amen.

Slika:  Diözese Eisenstadt/Franz Josef Rupprecht