Pastoralna skrb za umirovljene i posebno bolesne svećenike iziskuje veliku potriboću i brigu našemu dijecezanskomu biškupu dr. Egidiju Živkoviću.
Kada mi je pred dvimi ljeti povjerio pastoralnu skrb za svećenike u mirovini, uzor i oslonac sam vidila u utemeljitelju naše redovničke zajednice DSSMI - slugi Božjem Josipu Stadleru, prvom vrhbosanskom nadbiškupu. Njegovo doživljavanje Crikve, njegova skrb za bolesne, napušćenu dicu i starije osobe, ke su bile i jesu i danas najranjivije skupine u društvu, uvijek su mi inspiracija, da kroz duhovna i tjelesna djela milosrdnosti uprisutnjujem srž dobrotvorstva Crikve.

U sastanki, pohodi i razgovori sa svećeniki gusto razmišljavam o kvaliteti njihovoga života u bolesti i staračkoj nemoći. Dokle su bili aktivni, išli su u susret svojim vjernikom, dilili im sakramente i duhovno se brinuli za mnoge. Sada su oni ti, ki tribaju našu skrb, a nadasve je bitno u svagdašnjici uljivati im mirnoću, mir i sigurnost.

U biškupiji momentano imamo pedesetpet svećenikov u mirovini. To znači pedesetpet različitih osobnosti, karakterov, različitih iskustav i doživljajev u vršenju svećeničke službe. Kroz svećenički hod iskusili su i uspone i pade, ter velike različitosti. Njih je Gospodin izabrao i po njihovom djelovanju utkao ih u ovu biškupiju. I sada, kada u umirovljenički dani prebiru svoj životni hod ter sa zahvalnošću i sjetom gledaju na mnoge različitosti i dogodjaje, ki su se odvijali tokom njihovoga života, na isti način i danas nailazu na olakšavajuće i otežavajuće pute. Sada je to povezano s njihovom fizičkom pokretljivošću, prehranom, druženjem, komunikacijom i stambenim područjem.
U svem navedenom očituju se isto tako različitosti. Oni ki su još dobroga zdravlja rado pomažu farnikom u pastoralu ter su i dalje pripravni diliti sakramente i batriti bolesne i nemoćne. Oni ki nisu već aktivni, ki živu sami i skrbu za sebe, redovito molu i u misli spominjaju one, ki su im na srcu. Oni ki tribaju podvaranje smješćeni su u staračke dome i kroz svoju muku svidoče Radosnu vist, gledajući s povjerenjem i ljubavlju u lik Kristuša Raspetoga. Kada takove pohodim, uvijek Bogu zahvalim za njihovo povjerenje prema Bogu, za njihovu kršćansku i svećeničku duhovnost, ljubav prema Crikvi, ter kako svoje muke ujedinjuju s Kristuševimi.

Papa Franjo je u poruki za 29. Svitski dan bolesnikov rekao: “Kad nas pogodi bolest, postajemo svisni vlastite ranjivosti i, u isti mah, osjećamo potriboću za drugim, ka nam je urodjena. Tada nekako jasnije osjećamo vlastitu krhkost stvorenoga bića i diblje doživljavamo svoju odvisnost od Boga. Naime, kad smo bolesni, duh i srce nam obuzmu nesigurnost, a katkada i strah pomišan s nemirom; nalazimo se u stanju nemoći, ar naše zdravlje ne odvisi od naši sposobnosti ili našoj 'zabrinutosti' (prisp. Mt 6,27).
 

Bolest nameće pitanje smisla, ki se u vjeri upućuje Bogu. Pitanje je to, ko od nas traži, da damo novo značenje i učinimo zaokret u životu i na njega morebit nećemo odmah najti odgovor. Naši prijatelji i rodjaki ne moru nam uvijek pomoći u ovom mukotrpnom traženju.”

Upravo takovo traženje ne nalazi ni neki od naših umirovljenih svećenikov, ar nimaju već ni bliže rodbine. Nimaju ni kotrigov svoje uže obitelji, ki bi se za nje mogli brinuti i podvarati u bolesti. Ali njihova snaga i jakost očituje se u predanom povjerenju u Boga. Po njihovoj usrdnoj molitvi i strpljivim nošenjem bolesti oni su dar za Biškupiju - pravi kinč!

Zato je na svimi nami, da se zajednički, solidarno, predano i s empatijom zanimamo za naše umirovljene svećenike, da im budemo zahvalni za njihovo djelovanje, da im pružimo pažnju putem telefonskoga poziva ili pohodom, kako se ne bi osjećali sami i napušćeni, osobito u ovom vrimenu pandemije koronavirusa.

U bolesnoj i nemoćnoj osobi dotičemo samoga trpećega Kristuša i kada bližnjega pohadjamo u hipci njegove nemoći na ta način najbolje ispunjavamo evandjeosko poslanje medjusobne ljubavi, po koj se prepoznaju Jezuševi učeniki.