2. februar drži se u Katoličanskoj Crikvi i kot Dan posvećenoga života; ljetos po 26. put. Tom prilikom se je biškup dr. Egidije Živković s redovniki/cami Željezanske biškupije sastao u Lovreti na skupno slavlje i molitvu. Izrazio je svoje veselje, da more opet s njimi svečevati ov Dan ter je pokazao i na sadašnju situaciju u Crikvi i društvu, ka ne daje uzrok slavljenju: napetosti i konflikti u mnogi dijeli svita; pandemija kot uzrok raskola u društvu; napredovanje sekularizacije u Crikvi; strašno zlohasnovanje u i od zastupnikov Crikve i društva. Ipak slavi Crikva svako ljeto ov Dan posvećenoga života kot dan hvale za poziv na redovnički žitak, dan obnovljenja redovničkih zagovorov i dan molitve za nova duhovna zvanja, ka hitno triba svaka redovnička zajednica, naša biškupija i cijela Crikva.

Biškup dr. Živković opisao je tri stvari, ke najbolje izrazuju, zač pri svakom pozivu ide.
 

Poziv je dioničtvo u Jezuševom dostojanstvu kot svećenik, kralj i prorok. Položeni zagovori ili evandjeoski savjeti - siromaštvo, poslušnost i divičanstvo - imaju samo jednu smisao, da konkretiziraju osnovni zagovor potpunoga predanja Bogu. Redovniki/ce nisu zato pozvani, da činu ča posebnoga, nego da su ča posebnoga. Temeljitije su pozvani, biti danas u svitu i Crikvi proročki znak za Božju nazočnost. Oni kanu biti “jednostavno” kršćani, ki živu iz krsta, da bi bili egzemplarno Crikva. Pomazanje za svećenika, kralja i proroka pri krstu ter zagovori spominjaju na to. Kot kralji neka se danas zalažemo za mir, slobodu i pravičnost. Kot svećeniki neka molimo. Kot proroki neka imamo ćut za to, ča se u svitu goda, ter otvorimo svoja usta.
 

Poziv je doprinošenje raznolikosti redovničkih karizmov. U našoj biškupiji živi i djeluje oko 140 redovnikov/ic u mali zajednica. Trećina njih dohadja iz drugih dijelov svita. Oni činu “duhovne oaze”. Gradišće je mala “redovnička zemlja”, citirao je biškup za redovničke posle Željezanske biškupije nadležnoga biškupskoga vikara p. Lorenza Voitha CsSR. Našoj biškupiji dale su u prošlosti redovničke zajednice svoj pečat ter to činu i u ovom vrimenu, a ja činim sve zato, ter se ufam i molim, da će to i u budućnosti tako ostati, naglasio je biškup i nabrojio redovničke zajednice, ke svojimi karizmi obogaćuju i oživljavaju našu biškupiju u dušobrižničtvu i službi bližnjemu, na području škole i obrazovanja, djela s dicom i mladinom, pri podvaranju betežnikov i starcev, sprohadjanju umirajućih, duhovnoj opskrbi umirovljenih svećenikov, duhovničkoj pratnji hodočasnikov, gostov na liječenju ...: oblati Divice Marije, franjevci, cisterciti i cistercitkinje, milosrdna braća, redemptoristi, vincentinci, kalasantinci, misionari sv. Franje Saleškoga, sestre Božanskoga Otkupitelja, službenice Diteta Jezuša, redovnice sv. Jožefa, Sisters of Charity, sestre od iskanja učenikov, klarise i Bogu posvećene divice.

Povijest nam i kaže, da su bile redovničke zajednice i samostanske crikve, ke su ganule mirne vode umornih far, nje opskrbile žitkom ter se udostojile, konzegventno živiti krst, ustanovio je biškup i citirao papu Franju, ki veli, da redovnički žitak nije model na kraju - mi ga danas već tribamo nego ikada, da se naše fare ne isušu ter ostanu žive.
 

Poziv je i provokacija i vjernost posvećenomu savezu. Zagovorom siromaštva kažu redovniki/ce, da more žitak u neposjedovanju ispuniti i učiniti slobodnim, ar se ne mora sve imati; zagovorom poslušnosti kažu, da more žitak u nemoćnosti učiniti srićnim, ar ja ne moram imati moći nad drugimi ter sam konačno radikalno odvisan i privezan Bogu; zagovorom divičanstva kažu, da more žitak u neženstvu potpuno ispuniti, ar sam ja potpuno slobodan, čisto se vežem na volju Božju, njemu darujem svu moju ljubav i predanje. Tako redovniki/ce svojim žitkom dokažu ljudem, da more Bog zaista ispuniti cijeli žitak ili kako veli Tereza Avilska: ”Bog sam je dosta!”
 

Na kraju hvalio je biškup redovnikom/cam za njihovo svidočanstvo vjere, njihovo djelovanje u našoj biškupiji i za ljude naše zemlje kot i za njihovu molitvu. Posebno čestitao je svim jubilarom i jubilarkam.