11. februara se ljetos slavi 30. Svitski dan betežnikov; geslo je: “Budite dakle milosrdni, kot je i Otac vaš milosrdan!” (Lk 6, 36) Završna proslava je u Petrovoj baziliki u Vatikanu.
 

Svitski dan betežnikov ustanovio je pred 30 ljeti sv. papa Ivan Pavao II., da bi potaknuo Božji narod, katoličanske zdravstvene ustanove i civilno društvo na sve veću pažnju prema bolesnikom i onim, ki se za nje skrbu.

Na početku svoje ljetošnje poruke hvali papa Franjo Bogu za napredak, ki je postignut tokom ljet. Ali još je dug put, kako bi se osiguralo, da svi betežniki i oni, ki živu u velikom siromaštvu i marginalizaciji, dobenu potribnu zdravstvenu skrb, ter i pastoral, ki im more pomoći, da beteg doživu u jedinstvu s raspetim i goristalim Kristušem. Neka nam 30. Svitski dan bolesnikov pomore, rasti u bliskosti i služenju betežnim i njihovim obiteljam, želja je pape.
 

Najveće svidočanstvo Očeve milosrdne ljubavi prema betežnim je njegov jedinorodjeni Sin. Kada ljudi doživu slabost i muku u vlašćem tijelu kot posljedicu betega, postanu njihova srca teška, strah se širi, nesigurnosti se pomnožavaju, a pitanja o značenju toga, ča se dogadja u njihovi životi, postaju hitna. Papa se spominja i onih, ki su u pandemiji proživili zadnje dane zemaljskoga žitka u samoći, uz pomoć velikodušnih zdravstvenih djelatnikov, ali ipak daleko od svojih najmilijih. To kaže, kako je važna nazočnost svidokov Božje milosrdnosti, ki po peldi Jezuša izlivaju ulje batrenja i vino ufanja na rane betežnika. Zato služba zdravstvenih djelatnikov postaje poslanje. “Vaše ruke, ke dotiču tijelo trpećega Kristuša, moru biti znak Očevih milosrdnih ruk. Budite svisni, kako veliko je dostojanstvo vaše profesije, kot i odgovornosti, ku ona nosi.”
 

“Pacijenti su uvijek važniji od betega. Zato se nijedan terapijski pristup ne more odvojiti od slušanja pacijenta, njegove povijesti i strahov. Još i kada nije moguće izliječiti, uvijek se more pružiti skrb. Uvijek je moguće batriti, izraziti blizinu koncentriranu već na osobu nego na nje patologiju”, naglašuje papa i gleda i na centre za skrb i podvaranje. Kroz povijest su kršćanske zajednice otvarale “dome milosrdnoga Samaritanca” posebno za one, ki nisu imali pristup prikladnoj zdravstvenoj skrbi zbog siromaštva, društvenoga isključenja ili ar je bilo liječenje teško. U takovi situacija cijenu najveć plaćaju dica, starci i najslabiji. “Milosrdni kot Otac” su nezbrojeni misionari spojili prodikovanje evandjelja s izgradnjom bolnic, ambulancijov i domov za podvaranje. To su dragocjena sredstva, kim je kršćanska milosrdnost dostala vidljiv oblik, a Kristuševa ljubav, ku su svidočili njegovi učeniki, postala je uvjerljivija.
 

Ipak u neki zemlja pristup prikladnoj skrbi ostaje luksuz, n. pr. da nije dostupno cipivo protiv COVID-19 u siromašni zemlja; a još već da nije liječenja u betegi, kade su potribni čuda jednostavniji lijeki. Zato su katoličanske zdravstvene institucije “kinč, koga triba braniti i potpirati”. Njihova prisutnost je pokazala blizinu Crikve betežnim i siromašnim i u situacija, kada su ih drugi zanemarili, ter su i u razvijeni zemlja danas blagoslov. U vrimenu, u kom je raširena kultura odbacivanja i život nije uvijek priznat kot vridan prihvaćanja i življenja, ove strukture kot “stani milosrdnosti” moru biti pelda u zaštiti i skrbi za svaki život, još i najkrhkijega, od početka do prirodnoga završetka.
 

Na kraju govori papa o pastoralnoj milosrdnosti - skrbi, čija nezaminjiva služba se sve već prepoznaje. Ako je najgorja diskriminacija, ku trpu siromahi - a to su i betežniki - manjkanje duhovne skrbi, moramo im ponuditi Božju blizinu, njegov blagoslov i njegovu rič, kot i slavljenje sakramentov i priliku za put rasta i zrejanja u vjeri. Papa konačno i spominja, da pastoralna skrb i blizina betežnikom nije zadaća samo nekih dušobrižnikov - pohod betežnikom je poziv, koga Kristuš upućuje svim svojim učenikom.