Za dva dane bila je 17. i 18. septembra lovretanska hodočasna crikva opet dom molitve Gradišćanskih Hrvatov kod Majke Žalosne. I ljetos došli su vjerniki iz brojnih naših far na skupno shodišće. Mnogi donesli su i aldov pišačenja i po mučnom putu suzami, ali i radošću na licu svetačno ulazili u baziliku. Uzrok radosti je bio i jubilej hodočasne crikve, ka je pred 25 ljeti uzdignuta na manju baziliku - “basilica minor”.
 

Tako imao je domaćin i rektor bazilike ter hodočašćev u Lovreti p. mag. Štefan Vukić OMV dupli uzrok radosti, ku je izrazio i u svoji pozdravni riča - veselio se je lipomu broju svećenikov i vjernikov, ki su došli, ter i onim, ki su tako lipo oblikovali ove dva hrvatske hodočasničke dane: subotu navečer svirala je “Tamburica Uzlop” i pjevala mezzosopranistica iz Beča Josipa Bainac, nedilju pri svetačnoj sv. maši i večernji pjevala je ženska klapa “Evo nas”, pri ophodu sa svićami predvodio je pjesme kan. Tome Krojer a pri svi Božji služba je na orgulja pratio jačke naroda kantor Štefan Bubić.
 

Glavni celebranti su u svoji prodika aktualizirali sedmere žalosti Bl. D. Marije. Mag. Štefan Raimann, farnik u Cindrofu-Klimpuhu i Cogrštofu, pokazao je na naše boli pri smrti dice, neuspješnoga predanje vjere i hrvatskoga jezika, u razočaranju dobrih prijateljev, frustraciji i strahu pred budućnošću ter iskustvu granic betega i starosti kot i pri promjeni klime. “Ipak ne triba človik zdvojiti, ar za svakim mečem, križom i pitanjem stoji veliko ufanje: Jezuš se je goristao!”, ohrabrio je mag. Raimann nazočne vjernike.
 

Po sv. maši išli su vjerniki s Majkom Lovretanskom pri ophodu okolo velikoga glavnoga trga. Procesiju predvodio je ravnatelj hrvatskih shodišćev biškupski vikar kan. duh. savj. mag. Željko Odobašić, ki je pri svakoj sv. maši vjernike pozdravio i im se zahvalio. Iako je vjetar ugašao sviće, su hodočasniki iz ražarenih srcev oduševljeno pjevali. Nekoliko vjernikov ostalo je potom još moleć u baziliki.
 

Vjerno su nedilju jutro hodočasniki opet došli na svetu mašu u 8.00 ura, ku je služio p. Štefan Vukić OMV. Uputio je srdačan pozdrav svim, posebno i onim nimškoga jezika. U prodiki ohrabrio je vjernike na odlučnu skrb za pravo dobro i vječni spas.
 

Slikovita bila je prodika rektora Joške Kuzmića, ki je potvrdio, kako u svojoj službi u bolnici i starački domi doživljava, da se betežniki i starci utiču Majki Žalosnoj u zagovor.

“Križni put človičanstva se nastavlja uz posljedice nevjere, mlačnosti, stresa, gorke pandemije, nepoštivanja okoline, nemirov i boja, biga i proganjanja, tlačenja i mučenja ljudi na svitu. Svi mi nek dobro poznamo uz višine žitka i dibine, uz svitlost i škurinu ter sinj, razočaranje, raspadanje, nesriću, strah ter neizvračljive bolesti i smrt okolo nas i u naši obitelji”, ustanovio je rektor Kuzmić ter ohrabrio, da su Jezuš Kristuš i Majka Marija u svakoj našoj boli, tugi i nevolji uz nas.
 

I dijakon mag. Georg Vuković je pri pobožnosti u 14.00 ura opisao Majku Žalosnu kot putokaz i pomoćnicu.
 

Svetačnim izlazom okolo glavnoga oltara završilo je shodišće. Biškupski vikar kan. mag. Odobašić je uz riči hvale svim, ki su došli i suoblikovali, pozvao na poslidnje skupno shodišće 2. oktobra u Željezno na Brig.

Slika: p. Štefan Vukić OMV