Utorak, 29. novembra preminuo je č. kons. savj. Josip Sabolek, umirovljeni farnik, u 80. ljetu svojega žitka i 51. ljetu svećeničtva u Hrvatskoj.

Josip Sabolek narodio se je 1. januara 1943. u Jelenšćaku u fari Madjarevo, u Varaždinskoj biškupiji. Po teološkom študiju na Katoličansko-teološkom fakultetu Bečanskoga sveučilišća zaredjen je 29. junija 1972. u stolnoj crikvi u Željeznu za svećenika Željezanske biškupije.
 

Nekoliko ljet bio je kapelan u Jeništrofu i u fari stolne crikve u Željeznu a 1977. je postao farski provizor na Stinjaki.

Od 1979. do 1991. bio je farski provizor u Bijelom Selu ter se je od 1982. skrbio i za faru Nimški Jandrof. 1991. djelovao je najprvo kor farski moderator a od 1997. kot farnik u fari Dolnja Pulja, kade je ostao do umirovljenja u septembru 2015. U tom času mu je neko vrime bila povjerena i skrb za fare Veliki Borištof i Šuševo.

Farnik Sabolek bio je kotrig Savjeta svećenikov, Pastoralnoga savjeta i Kuratorija za samostan u Velikom Borištofu kot i desetnik dekanata Veliki Borištof.

Njegovo djelovanje nagradjeno je s crikvenimi tituli “Biškupski duhovni savjetnik” i “Biškupski časni konsistorijalni savjetnik”, a od javne strani dobio je Zaslužni križ zemlje Gradišća.

Po umirovljenju preselio se je domom, najprvo u rodno selo Jelenšćak a kasnije u svećenički dom u Varaždinu.
 

Obred pokopa za preminuloga farnika Saboleka počeo je petak, 2. decembra 2022. u 13.00 ura sa sv. mašom zadušnicom u farskoj crikvi Madjarevo. Potom slijedio je pokop na mjesnom cimitoru.

Na početku svete maše izrazio je varaždinski biškup Bože Radoš sućut rodbini, nećakom, prijateljem, svim ki za njim žaluju. Hvalio je i željezanskomu biškupu dr. Egidiju Živkoviću za nazočnost ter svim, ki su došli iz Željezanske biškupije.

Homiliju je držao biškup dr. Živković i na početku izrazio sućut Varaždinskoj biškupiji, Svećeničkomu domu, u kom je pokojni živio, ali i svoj njegovoj rodbini. Varaždinskoj biškupiji, osobito fari Madjarevo, hvalio je, da su dale ov svećenički život.

Govoreći o životu pokojnoga, poslužio se je biškup dr. Živković slikom životinj, s kimi crikveni oci prispodabljaju svećeničku, pastirsku službu. To su kočka, peteh i oslica.
 

Kot kočka je pokojni uvijek okupljao ljude posebno okolo stola Gospodinovoga, da bi im nazvišćavao evandjelje i kripio ih svetimi sakramenti. Zahvalio mu je mons. Živković, da je po naravi bio človik, ki je širio majčinsku ljubav, dobrotu i blagost.

Kako petehi najavljuju dan, zbudjaju ljude, tako je i pokojni stvarno zbudjao narod, pozivao ga, da se podigne iz svojega hedonizma, uživanja, materijalizma, pozivao narod na budnost za dolazak Gospodinov. “Ali, peteh nas spominja i na grih, na slabost, krhkost našega života, ali i našega poziva i svećeničkoga zvanja i zato se on znao u Božju milosrdnost uvijek ufati. Neka mu Bog sada bude milosrdni sudac i dobrotivan Otac”.

A kot oslica - “strpljiva životinja, mnogo podnaša, pod teškimi uvjeti more djelati, služiti ... nosila je Kristuša u svoj grad Jeruzalem” - tako se je trudio i pokojni, da “strpljivo služi, nosi teret - svoj osobni, ali i onih, ki su mu tokom službe” bili izručeni i se “stvarno trudio, donesti im Kristuša. Zato mu triba danas od srca zahvaliti.”

Potom je biškup dr. Živković uputio i svoju osobnu zahvalu za svaki trag dobrote, koga je pokojni ostavio u njegovom životu ter se je oprostio od njega pjesmom “Ima jedna duga cesta”, uza ku veže spomen na skupno shodišće Majki Božjoj Bistričkoj.

Izručamo pokojnoga u Božju milosrdnost!

slika: URED ZA MEDIJE VARAZDINSKE BISKUPIJE