Na Staro ljeto, 31. decembra preminuo je papa em. Benedikt XVI. u svojem stanu u Vatikanu, 95 ljet star. Kot znak tuge i žalovanja zvonili su zvoni po svi katedrala.

Benedikt XVI. vjerno je od 2005. do 2013. vršio Petrovu službu. Po 482 ljeti je on bio prvi papa nimškoga porijekla. Pred izborom za papu ravnao je 23 ljeta Kongregaciju za svetu vjeru. Za vrime svoje službe pokusio je, pomiriti vjeru i razum, nanovo oživiti kršćansko-humanističke korene Europe i očistiti Crikvu od skandalov. Povijesni čin bilo je njegovo odreknuće od Petrove službe 2013. ljeta.
 

Željezanska biškupija je “diboko pogodjena” smrću pape em. Benedikta XVI., a i on osobno - izjavio je biškup dr. Egidije Živković odmah na Staro ljeto. Osobno lučio se je u Rimu, kade je bilo mrtvo tijelo pokojnoga pape do 4. januara izloženo u Petrovoj baziliki. 5. januara je papa em. Benedikt XVI. pokopan.

Joseph Ratzinger narodio se je na Veliku subotu, 16. aprila 1927. u mjestu Marktl am Inn, u biškupiji Passau u Nimškoj, i isti dan primio sveti krst. Za svećenika zaredjen je na Petrovu 1951. skupa sa svojim starijim bratom Georgom u stolnoj crikvi u Freisingu.

Predavao je dogmatsku i fundamentalnu teologiju na Višoj teološkoj školi u Freisingu, u Bonnu, u Münsteru, i u Tübingenu. Ljeta 1969. postao je profesor dogmatike i povijesti dogmov na sveučilišću u Regensburgu, na kom je bio i vicerektor.
 

Od početka Drugoga vatikanskoga koncila ljeta 1962. do 1965. bio je teološki savjetnik kölnskoga nadbiškupa kardinala Josepha Fringsa.

Zahvaljujući intenzivnoj znanstvenoj djelatnosti, povjerene su mu važne zadaće u Nimškoj biškupskoj konferenciji ter Medjunarodnoj papinskoj teološkoj komisiji.
Nadbiškupom Münchena i Freisinga imenovao ga je papa Pavao VI. 25. marca 1977. ter si je za geslo odibrao “Cooperatores veritatis / Pomagači istini”. U konzistoriju 27. junija istoga ljeta kreirao ga je papa Pavao VI. kardinalom-svećenikom.
 

1981. imenovao ga je papa Ivan Pavao II. prefektom Kongregacije za nauk vjere ter predsjednikom Papinske biblijske komisije i Medjunarodne teološke komisije a 1993. uzdignuo za kardinala-biškupa.

Bio je predsjednik Papinske komisije za pripravljanje “Katekizma Katoličanske Crikve”, ki je dovršen po šest ljeti djela (1986. - 1992.).

U Rimskoj kuriji bio je kotrig Savjeta Državnoga tajničtva za odnose s državami, kongregacijov za istočne Crikve, za bogoslužje i disciplinu sakramentov, za biškupe, za evangelizaciju narodov, katoličanski odgoj, kler i za proglašavanje svecev, papinskih savjetov za jedinstvo kršćanov i kulturu; za Vrhovni sud Apoštolske signature, kotrig papinskih komisijov za Latinsku Ameriku; “Ecclesia Dei”; Komisije za autentično tumačenje Zakonika kanonskoga prava i Komisije za reviziju Zakonika kanonskoga prava istočnih Crikav.
 

Za 265. papu u povijesti Katoličanske Crikve izabran je 19. aprila 2005. ter si je izibrao ime Benedikt XVI. Bio je na 24 apoštolski putovanji izvan Italije, na svi kontinenti - od 7. do 9. septembra 2007. u Austriji a 4. i 5. junija 2011. u Hrvatskoj. U Italiji izvršio je 29 pohodov.

Održao je dvi redovite i dvi posebne biškupske sinode. Objavio je enciklike: “Bog je ljubav” (2005.), “U ufanju spašeni” (2007.) i “Ljubav u istini” (2009.), ter skupa s naslijednikom papom Franjom “Svitlost vjere” (2013.) ...

S Gradišćem i Željezanskom biškupijom je pokojni gajio usku vezu. Jur mladi Joseph Ratzinger došao je u kontakt s do onda njemu nepoznatim Gradišćem. U poslidnji dani Drugoga svitskoga boja poslan je za nekoliko misec u logor radne službe “Reichsarbeitsdienst” u Nimški Jandrof na gradnju jugo-istočne obrane-zidi “Südostwall”. Na ovo strašno vrime spominjaju slike o mladom Ratzingeru, ke su izložene u seoskom muzeju u Mönchhofu.
 

Spomenik u Nimškom Jandrofu, koga predvidjaju zemlja Gradišće, Željezanska biškupija i nadopatija Pannonhalma na vrijedi podignuti, neka jača budnost, da se ne pozabi besmisleno bojno prepiranje i narode zničavajući zločini, ili nanovo doživu.

2021. ljeta pisao je papa Benedikt biškupu dr. Živkoviću: “Dragi gospodine biškupe, u oni dvi miseci, ke sam prebavio u Nimškom Jandrofu, nisam mogao na to misliti, da će ono mjesto, na kom smo bili stavljeni u službu zničavajuće moći, postati mjesto spomenika, kade ćedu križ i trnova koruna spominjati i na muku svita kot i na spasavajuću moć našega Gospodina Jezuša Kristuša.” Vrlo ganutljivo piše u jednom drugom od svojih pisam: “Kada sam pred 75 ljeti obvršio u Gradišću moju radnu službu, bili smo onde od ljudi odvojeni, i ja nisam mogao slutiti, kako će jednoga dana postati neka lipa i živa veza ravno s ovim dijelom Europe. Zaista su Gospodinovi puti čudesni.”
 

Jur dugo prije nego je Joseph Ratzinger postao papa, bio je priznat teolog. Kot profesor teologije je bio i za referenta pozvan na 25. obljetnicu Željezanske biškupije 1985. ljeta u dijecezanski “Dom susretov” u Željezno, da savjetovanje gradišćanskih Dijecezanskih sinodov i Dijecezanskih dani teološki pripelja dobromu završetku ter pozove na hrabar pokoncilijarni put. Ono vrime je Ratzinger bio jur prefekt rimske Kongregacije za svetu vjeru.

Veza s Gradišćem je ali i nadalje ostala živa. 2007. ljeta je pri njegovom hodočašću prilikom 850. obljetnice u Celju došlo na ovom “gradišćanskom hodočasnom mjestu” do brojnih nekompliciranih sastankov. Uzrok toga, da je papa Benedikt bio našoj zemlji tako blizu, je to, da ova mala zemlja zrcali ča to od te velike Europe. A zvanatoga: da mu je Europa sa svojimi kršćanskimi koreni, sa svojom židovskom tradicijom, sa svojim bogatim kulturnim jerbinstvom bila posebna skrb i nakana, kaže izbor imena “Benedikt”, sigurno i kot dokaz na europskoga oca redovnika Benedikta na zipki Europe, u vrimenu velike dezorijentacije.
 

“Ki vjeruje, nikada nije sam ...” - ni u žitku a ni u smrti. Ova upečatljiva rič pri njegovom ustoličenju 2005. postala je programatska rič i formula njegovoga djelovanja kot papa. Znajuć za svoje korene, izrastao i dignuo se je kot papa mnogo dalje od svojega dotadašnjega naloga i postao pontifex u svitu punom preokretov.

Ča će ostati od Josepha Ratzingera i pape Benedikta XVI. ter preživiti naše vrime, to su njegovo teološko djelo, njegovo premišljavanje i razmatranje, njegova mudrost, njegova kultura, njegova vjera, ka uvijek stoji u dijalogu s razumom, njegova pažnja prema različnim misaonim strujanjem, njegova neprestrašenost pred konfrontacijom s drugimi idejami i pozicijami i njegovo osvidočenje, da vjera i inteligencija nikada nisu tudje, i da vjera ravno sada otvara perspektivu ufanja za sve ljude.
 

slike:  arhiv; Paul Haring/CNS photo/KNA, Thomas Jakowitsch