Na početku evandjelja 6. nedilje kroz ljeto/A tvrdi Jezuš, da on zakon ne ukida, nego ispunja u njegovom izvornom, Bogom danom smislu. Zakon znači pravilo, propis, sadržava zapovidi, naredbe, a pojam savez znači udruženje, društvo, teštamenat, savez.
Živi Bog je u povijesti spasenja sklopio Savez s odibranim narodom, ovo je zapravo jedna milostivna činjenica od strani Boga, Božji dar za človika, ki vjeruje. A zakon je moralni putokaz prema vječnoj savršenosti u neizmjerno savršenom Bogu, komu človika Spasitelj, Sin Božji pelja.

U Starom Teštamentu dohadjaju desetere Božje zapovidi od Boga, drugi propisi od Mojzeša su nabrojeni. Stari Zavjet vidi u zakonu Božju volju. Jezuš hoće na ta način od Boga shvaćenoga (naumljenoga) smisla sve to ispuniti, sve to do najmanjega, tj. najdibljega. Ov smisao je objavljen na Sinaju: “Tribate biti sveti, ar sam ja svet” (Lev 11,44). Jezuš će ga ponoviti u Prodiki na brigu: “Budite dakle savršeni, kot je savršen i vaš Otac, ki je na nebesi” (Mt 5,48). To je smisao zapovidi: ki želji biti u Savezu s Bogom, mora odgovarati njegovomu stavu i osjećaju. Jezuš će nam pokazati, da je takovo ispunjenje zakona moguće: on će proživljavati pred nami cijelom svojem životu krajnji smisao zakona, sve dokle se “sve (svako proročtvo) ne ispuni”: ča do križa i goristanja. Ne traži se dakle od nas ništ nemogućega. Prvo štenje nam to doslovno kaže: “Ako hoćeš, moraš držati zapovidi, - činiti volju Božju” nije ništ drugo nego “vjernost”, tj. ništ drugo nego naš cilj, da odgovorimo sa zahvalnošću na njegov prinos. “Ova zapovid, kom te danas obvežujem, ne nadmašuje tvoje moći, niti je daleko od tebe … Ova rič je tebi jako blizu. U tvoji je usti i u tvojem srcu” (Pnz 30,11.14).
 

Sigurno se čini, da Jezuš u svi ovi antiteza (“starim je rečeno, ali ja velim vam”) praktički želji zaminiti zakon Staroga saveza nekim novim. Ali “novi” je samo ukoliko razvija namjere i posljedice staroga. Jezuš ga čisti od hrdje, ka mu se je nametnula ljudskom površenošću i komotnošću, ter pokazuje jasni smisao, koga mu je Bog oduvijek uljio. Za Boga nikada nije bilo nikakove protivnosti med sinajskim zakonom i Abrahamovom vjerom: vršenje Božje zapovidi isto je ča i poslušnost u vjeri. To “farizeji i pismoznanci” u svojoj samopravičnosti nisu shvatili, ar njihova “pravičnost” mora biti nadidjena u pravičnosti Abrahama i još diblje u Jezuševoj pravičnosti.
 

Savez je ponuda izmirenja Boga s ljudi. Zbog toga se človik mora najprije izmiriti sa svojim bližnjim i potom dojti k Bogu. Bog je vječno vjeran u svojem Savezu, zato hištvo med mužem i ženom mora biti slika te vjernosti. Bog je u svojoj vjernosti iskren, zato človik triba držati iskrenoga “da” i “ne”! U svem tom je rič o konačnoj odluki: tražim li ja sebe i svoje zaposlenje ili tražim Boga i njegovu službu: život ili smrt. “Človik ima život i smrt pred sobom: ča si poželji, to ćemu se dati” (prvo štenje).
 

Dosljednost, s kom Jezuš osmišljava Božji zakon, dopelja do otvaranja nebeskoga kraljevstva (Mt 5,20) ili njegovoga gubitka, pakla (Mt 5,22.29.30). Ki slijedi Boga, nahadja ga i dolazi u njegovo kraljevstvo. Ki u zakonu traži samo svoje savršenstvo, gubi ga, ter ako u tom ostaje tvrd, nepopravljiv, gubi ga konačno. Svit (govori Pavao u drugom štenju) ne priznaje tu dosljednost. Prez objavitelja Božjega Duha nijedno “oko ne vidi, i uho ne čuje i u srce človičje ne prispi”, ča je pripravio Bog onim, ki ga ljubu, nam, kada odgovorimo na njegov zahtjev. Ali nam je to objavio Duh Sveti, a mi mu postajemo slični u njegovoj ljubavi i njegovoj nesebičnosti.