Človik misli, da mu je Bog najbliži, kada je u sili i moći: u vali morja, u snagi oluje i grmljavini, u potresu ili neukrotivom ognju, dakle u onom, ča je jače od človika, čega se človik boji. To more valjati za kakovu pogansku, primitivnu vjeru, ka je rezultat človikovoga straha. Za kršćanstvo to ne valja. Bog ne želji i ne nameće človiku nikakovoga straha. Kršćanski Bog nije Bog straha, on ima mnogo jače sredstvo: dobrotu, blagost, ljubav. O tom nas uči prvo štenje 19. nedilje kroz ljeto/A, ko govori o velikom proroku Iliji. Ilija, človik jake vjere, nije ravno nježan, kada ide za obranu prave vjere.
Kada je u molitvenom dvoboju dobio i Bog primio njegov aldov, dao je umoriti 450 lažnih svećenikov krivoga boga Baala. On je postupao u duhu svojega vrimena, vrlo energično, još okrutno za naše shvaćanje. Ali tako su se onda rješavali računi, Stari je to zavjet; poganka Izabela dala je usmrtiti prave svećenike i proroke Gospodinove, Ilija uzvratio istom mjerom poganskim svećenikom. A Bog mu zorno pokaže: Bog ne djeluje u sili ili moći, nego u blagosti, miru, u srcu i dušnom spoznanju človika. Pouka Iliji i nam.
 

Čemerno je, kada se kršćan spomene na Boga samo, kada usko i tjesno nastane. Pitanje je: obraća li se u takovom hipcu kršćanskomu Bogu ili nekomu svojemu krivomu bogu, idolu, idolu vlastitoga straha.
 

Apoštol Petar, kakogod nešikan i nagao bio, iskreno je ljubio Jezuša. I on je morao projti školu vjere, u njoj rasti i dozrejati. Od sumnjičavca i prevrtljivca postao je stijena i nije dopustio, da ga bar kakov strah rastavi od Boga, još je i neustrašivo pretrpio mučeničku smrt. Petar je slika nas samih. Kada smo u nevolji, lako postanemo nesigurni. I na nas dojdu različiti udarci života kot on vihor na apoštole na Genezaretskom jezeru. Ipak u vjeri znamo, da je Jezuš u našoj blizini. Ne ćemo ga još jasno viditi, nismo još u vječnosti, morebit ćemo ga samo naslućivati kot kakov lik u noći. U vječnosti ćemo Boga gledati, a sada mu vjerujemo. S njim človik pobjedjuje vihore svojega života.
 

U zračnoj luki u New Yorku je Jožef Harrus 14. augusta 1958. čekao zrakoplov iz Amsterdama. U ruka imao je buket ruž, kim dočekuje svoju majku. Svakoga od 99 putnikov neki čeka. Gledaju na ure, zrakoplova nije. Ča bi moglo biti. Nijedan i ne sluti, da neće dočekati svojih najbližih. Zrakoplov se je zrušio blizu Irske i nijedan nije preživio.
 

Jožef je bio pogodjen od ove strašne visti, ali nije pao u zdvojnost, nije dao da se slomi njegovo zaufanje u Boga. Vraćajući se domom, išao je na blizini u crikvu, pomoliti se za svoju poginulu majku, a buket ruž položio je pred kip nebeske Majke Marije. Po molitvi prošao je umiren, ni u najtežem hipcu nije dopustio, da ga svlada zdvojnost, nego je i kroz ta vihor života prošao sa svojom vjerom, svojim Bogom.
 

Ki ima čvrstu vjeru, nadvlada sve: i vode zdvojnosti i tuge, i skušavanja i grihe. Zna da je Božja ruka uza njega kot je Jezuševa bila uz Petra. Zna da se prez te ruke pade, a s njom nadvladavaju vali i vihori.