Ova većznačna perikopa Markovoga Evandjelja donese nam tri različite ali jednoznačne kontekste, u ki Jezuš poziva na uspostavljanje človikovoga dostojanstva u odnosu sa svojim Stvoriteljem. Isto tako nam ovo govori kot suštinski bitan autoritet, po čemu je poznat narativ Markovoga pripovidanja. Ta autoritet Jezuš nam nameće i etiku moći, iz ke proističe i naše današnje nasljedovanje Kristuša, kot Njegovih učenikov. A tu ključnu ulogu igra upravo moralna vizija našega kršćanskoga života: kot pojedinca i kot grupe. Zato nam se danas nameću tri konteksti.
 

Prvi je jasno odricanje od satana i njegovih djel. A jedno od najstrašnijih je - podjela. Morebit su neki od nas svidoki podjelov u svojoj obitelji, pod istim krovom, med prijatelji, na poslu ... Strašno je gledati da dojučerašnji sagovornik postane težak kritičar, a još teže kada postane neprijatelj. Zato Jezuš poziva na jedinstvo kot lijek a istovrimeno pokazuje svadju kot tako teško stanje, ko more podiliti i sam pakao i Satana. Podjele se plaši i djavao, zato se on služi laži, kako bi svoje djelo držao cjelovitim. A da li se mi služimo istinom, ili nam je draža laž?
 

Drugi je naše stanje u odnosu s Bogom. Človik gusto ispituje vlastite granice osjećanja, moći, djelovanja a isto tako lako prelazi granice čemernoga ponašanja. Skloni smo razmišljati „do ke granice ide Bog s nami?“. Koristeći Njegovu milost o oprošćenju, opušćeno razmišljamo „ako će sve oprostiti, zač bih se brinuo?“. Ipak, hula na Duha Svetoga je prag tolerancije. To znači: ne vjerovati ili zloupotribiti najveći dar, ono je čim sami sebe kaštigavamo. Dakle, sloboda nije antonim Božjemu zakonu. Ona je istoznačna Božjoj milosti, iz ke proističe naše spasenje - po slobodi na ku smo pozvani.
 

Treći je obitelj. Naše pripadničtvo Crikvi, od samoga kršćenja, stavlja nas u kontekst velike obitelji, čija pripadnost nije odredjena kategorijom rodjenja u krvi i mesu - nego rodjenjem u duhu. Iako je Jezuš dio Marijinoga tijela, ko ga je u utrobi nosilo 9 misec, on nadmaši granice tjelesnoga i otvara nam vrata širjega shvaćanja obitelji, da bi se mogli osloniti već i voliti bliže sve narode ovoga svita, da bi smo mogli ovim konceptom upravo biti zaštićeni od zla podjele, ter da i Njega prihvatimo kot svojega brata.
 

Kada bi ove tri kontekste upotribili na našu živu vjeru, naš život i djelo, zaista bi se i satan prestrašio. On želji da mi još krivimo Adama i Evu za naše stanje, da se uvijek vraćamo u prošlost, da nas progonu naši grihi, ke smo se davno spovidali - iako smo Kristuševom krvlju za navijek otkupljeni. Ipak, do nas samih je, ar imamo živu Božju Rič, ka nam i danas govori.