Človik ima utisak, da danas ono „obično, normalno i svakidanje“ nije zanimljivo nego samo ono „posebno, zvanaredno, senzacionalno“. Tako je u našem modernom času i društvu a tako bilo je po evandjelju i ončas za Jezuševo vrime u Nazaretu. Nazarećani poznaju Jezuša od ditinstva, poznaju njegovu obitelj i rodbinu, ar je onde živio i djelao 30 ljet. Za nje Jezuš nije ništ posebnoga, živio je normalno kot svi njihovi sugradjani. Velu za njega, da je na drugi mjesti činio čudesa. Ali ki čini zvanaredna djela, mora po njihovom mišljenju i zvanaredno živiti, mora biti drugačiji od drugih, mora biti nešto posebnoga. Pokidob Jezuš živi normalni žitak, Nazarećani ga odsudu i velu: Jezuš nije nešto posebnoga, ar ne bi onda živio normalni život.
 

Predrasude i zatvorenost zaslipile su Nazarećane, da bi se naučili nešto novo. Povijest spasenja nam lipo kaže, da Bog svoju moć i veličinu objavi ravno u malom, normalnom i svakidanjem. Bog nije pozvao veliki i moćni narod, nego malomu i slabomu izraelskomu narodu objavio je svoja obećanja. Jezuš se nije rodio u glasovitom Rimu nego u malom Betlehemu i odrastao u nepoznatom Nazaretu. Jezuš upotribuje za svoju radosnu vist jednostavne riči i slike, ke imaju diboko značenje i ke zraču u svit. Jezuševi učeniki su skromni i siromašni ribari a ne ugledni, bogati i moćni ljudi. Jezuš nastavlja svoje djelo spasenja u Crikvi i po Crikvi i danas med nami jednostavni-mi znaki kruha i vina, ulja i vode, milosrdnom rukom – ovi znaki su nositelji njegove božanske ljubavi, spasenja, pomirenja i nazočnosti. Ada u malom se dogadja to veliko! Imamo mi moderni kršćani u larmi i hektiki našega časa zato još budno oko, otvoreno uho i srce?
 

Evandjelje nas uči, da kot kršćani izgradjujemo Božje kraljevstvo u svitu i suradjujemo na djelu spasenja ne spektakularnimi akcijami nego normalnim svakidanjim človičjim životom. Onde, kade roditelji svoju dicu odgoju u kršćanskom duhu, kade papa, biškupi, svećeniki, redovniki, dijakoni, suradniki u pastoralu i vjerniki uvjerljivo glasu i posvidoču evandjelje, kade se vračitelji i sestre ljubezno skrbu za stare i betežne, kade učitelji i odgojitelji budno sprohadjaju dicu i mladinu, kade starci imaju mjesta u obitelji, kade djelači odgovorno ispunu svoje zadaće i dužnosti, kade kršćani branu život i vidu nevolju bližnjega ter ulažu svoje talente i sposobnosti u Crikvu i društvo.

Ne pozabimo nikada, da je to veliko u malom, to zvanaredno u svaki-danjem a to najsvetije u skrivenom. To nije naša ali Jezuševa logika!