Na prvu nedilju adventa započinjemo novo crikveno ljeto. Advenat ima svoje dva dijele, od danas do 17. 12. je glavna misao priprava za drugi Kristušev dolazak, a stoprv od 17. 12. ćemo se otvarati i pripravljati za Božić.

Ov prvi dio adventa nas upozorava, da naša pozornost nije primarno usmjerena prema onomu, ča se zove kraj ili konac svita, nego prema pripravi na susret s Gospodinom, ki će zaključiti svu ljudsku povijest i po kom susretu će Bog biti sve u svem. Nije nam se lako odvojiti od visti o pogibeli i nagražanju okolo nas, hoće li nam na glavu doletiti raketa s Istoka ili Bliskoga Istoka, hoće li nas poharati kakova sila prirode ili će dojti neka nova gospodarska kriza, pokriti nas smeće ili zalipiti emisija nekoga plina. Sve te stvarnosti, kolikogod se za nje triba imati ozbiljnu skrb, su stoprv ovozemaljske stvarnosti, ke nam moru odvući pozornost od onih konačnih, a to je preobrazba ovoga svita po drugom dolasku Gospodina i Spasitelja našega Jezuša Kristuša.
 

On nam je sam dao pouku, da virostujemo, kako to čitamo u evandjelju ove prve nedilje adventa. Slikom vratara i zauzetih slug, ki čuvaju stan, pokazuje nam, koliko povjerenje ima u nas, ostavljajući nam slobodu, da izaberemo poslušnost njegovomu glasu. Advenat je dakle vrime, kada se vježbamo u ti kriposti: ustrajnosti, budnosti, stalnosti, zaufanju i svemu, ča nas čini potpuno usmjerenim prema Gospodinu. Postoji jedna praktična vježba, iznikla iz tradicije Crikve, jako omiljena u Hrvatskoj, a koliko mi je poznato draga i mnogim u Gradišću. To su maše zornice. One postoju samo u adventu i more se reći, da su najizvrsniji znak toga vrimena.

Jur je u najstariji vrimeni Crikve, u prvi stoljeći postojala lipa misao, ka je govorila o tom, kako je zora dob dana, ka na najbolji način opisuje i simbolizira vrime Crikve izmed Unebostupljenja i Drugoga dolaska, to je sve vrime nje povijesti. Po Vazmu noć je prestala, ali Dan, konačno svitlo još nije došlo. Zato smo sada u vrimenu zore. Još se ćutu sinji noći i mraka, ali svitlo dolazi i rasvićuje nas zovući, da krenemo prema njemu i obećajući konačni Dan. Iz ovoga duhovnoga svita, svita prve Crikve, proizašla je praksa da se, posebno u adventu, svete maše slavu rano jutro, pred zorom, kako bi se iz crikve izašlo ravno negdje oko zore i tako započelo dan. Na mnogi mjesti se ta lipa tradicija očuvala, iako je bila jedno vrime zanemarena, pod željom za iskanjem novih putev i stalnom željom za nekakovim vlastitim objašnjavanjem nasljedja, ko nam je darovano. Kod nas u Hrvatskoj su za povratak zornic jako zaslužni vjerniki, ki su uporno od svojih svećenikov prosili, da im se vratu, osjećajući kakovu duhovnu korist moru dobiti od njih.
 

Lipo je viditi, i to ravno u tu dob dana, rano, kako se vidi svitlo iz neke farske crikve. To znači, da ta zgrada već ne spava, da je živa, ar je živa Crikva u njoj. Ionako preveć naših zgradov crikvov spava, ne samo po noći, nego i po danu, zaboravljene od onih, ki bi ih tribali oživiti.

Poseban je doživljaj, a tako je to nekada bilo pred izmišljenjem električne struje, kada se crikva osvitli samo svićami. Prava svića, ne ona ružna plastična, se topi dokle gori, tako lipo simbolizirajući žrtveni karakter svete maše. I lampuši, različne svitiljke, ke su se nekada nosile na putu do crikve, lipo nas moru povezati s jedinim pravim svitlom, a to je Kristuš Gospodin.

Mnoge su još prilike, kako se more vježbati budnost pred Gospodinom ili za Njega u svetom vrimenu adventa. Poticaj za svaku od njih najt ćemo upravo onde, kade on stanuje, u njegovoj Crikvi.