Kada idemo po ulica velikih varošev, po glavni promenada, ne more uteći našoj pažnji struktura ljudi, ki cirkuliraju tim prostorom: uvijek sredjeni po poslidnjoj modi, prilično elegantni, posebnoga hoda i držanja, stilski prez prigovora.
Još i kada samo piju kavu ili čaj na ti mjesti, to je uzdignuto na jedan poseban nivo: skoro kot ritual. Naravno, nije isto piti kavu na Piazza Navona u Rimu ili u kavani Fischer u Jojzu. Razlika je bitna. Ali sadržaj ostaje isti. Zato još uvijek, pri pohodi velikim i poznatim mjestam, stoji ono pravilo: idem da vidim - i da budem vidjen.
 

To strujanje je vjerovatno zahvatilo i ondašnje učenike i sprohodnike Jezuševe. On je bio prilično poznata ondašnja ličnost: karizmatičan, mlad, sposoban govornik, bio je oštar ali pravičan, pristupačan i druželjubiv ali isto tako i tajanstven. Sve to karakterizira osobu, uza ku bi mi htili biti. Da naprosto okolo te osobe gravitiramo, da budemo vidjeni. Neke psihološke študije govoru, da onda ljudi stiču neko posebno samopouzdanje, sigurnost i želju, da neke svoje nedostatke pokriju s jačinom te druge ličnosti.
 

Ipak, biti u društvu Jezuša, ima posebno značenje. I u odlomku Markovoga Evandjelja ove 29. nedilje kroz ljeto to nam on i sam tumači. On, svistan svojega postojanja, svoje veličine, svojega poslanja, nije učenikom uputio morebit teške riči ili im se narugao zato, ča želju biti uza njega. Jezuš voli tu težnju. Ali rekao im je jednostavno: ne znate, ča prosite. Sapienti sat! Bratski ih je zamolio, da prominu paradigmu i da gledaju na stvari tako, da sebe stavu na poslidnje mjesto a ostale najper, kako je u stvari i sam Jezuš činio. Dakle, da kroz ono ča djelamo, u drugi vidimo ravno Jezuša, ar on je mirilo svega.
 

Promjena paradigme je ljekovita u našoj stvarnosti, u koj pokušavamo, da dominantnim stavom sebe smjestimo tamo, kade nam visoko ležu standardi - a mi nisko provodimo te standarde. To je tipična ljudska težnja za iskazivanjem vlašće nemoći, da susretnemo pravoga sebe i pokrijemo nedostatak naših kapacitetov.

A u stvari tribali bi jednostavno svoje bivanje i življenje prepustiti Božjemu Zakonu. Ta Zakon, ki je u srži Ljubav, jednak je za sve. On pokriva sve oblasti života i obuhvaća sve ljude, da budu jednaki pred Bogom i zajedno dilu teret života, pomagajući jedni drugim. Ali svoje grihe ne prebacivati drugomu, nego im pomoći, da se toga tereta do kraja izbavu. Nut, kada bi u tom bili prvi, Bog ne bi imao ništ protiv.
 

Nego vratimo se onomu s početka: volimo da vidimo - i da budemo vidjeni. Ali u Božji očima - vrlo gusto u pogrišno vrime i na pogrišnom mjestu ...