Prvo, ča je Crikvi potribno, je sloga, mir i jedinstvo. Spomenimo se, kako su se apoštoli svadjali, ki će biti veći, a gdo će biti s live a gdo s desne strane.

Sačuvaj je u svojoj ljubavi, slogi. Zaistinu je svit govorio za prve kršćane: Glej, kako se ljubu, i kršćani bili su gizdavi zbog toga. I osvojili su svit onoga vrimena svojom slogom i ljubavom. U ono vrime je Kristuševa rič bila stalno nazočna u njihovi ušima. Jedan človik obilazio je, da vidi kakova je ljubav med kršćani, i on je povidao, da su ga svagdir dočekivali kot brata, a svidočio je, da su se oni hranili svaki dan kruhom nebeskim.
 

„Jezuš moli, da je očuva od zla“. Vidio je Jezuš sve svoje protivnike i neprijatelje, ki ćedu biti protiv Crikve. Zanimljivo, Kristuš ne pomišlja, da je oslobodi progonov. On moli, da je osposobi za izdržanje i da se odupru ljubavlju i istinom. Nije hotio ni sebe osloboditi od muke, vršio je volju svojega Oca nebeskoga. Prihvatio je križ i pretvorio ga je u životni oslonac nam, ki tribamo pomoć od njega, a svi čuda tribamo pomoći i Bogu hvala, da je Jezuš svenek ovde za nas. Kristuš nije hotio dignuti apoštole iz ovoga svita, nego je je željio osposobiti, da izdržu u žitku. Ima jedna ptica, ka jako lipo jači. Stavu ju 15 dani u škurinu i ona cijelo vrime muči. Kada je onda ispeljaju na svitlo, isto se onda jako raspjeva. Tako nekako i Bog postupa s nami. Kada dojdemo Bogu, duša nam se otvori i mi bi rado zajačili slavu Bogu.
 

Kristuš veli u svojoj molitvi za svoje apoštole a i za nas: „Posveti je u istini! Tvoja rič je istina.“ Ono glavno, ča Jezuš moli za uspjeh apoštolov, nije ni veliko prodikovanje, ni veliko misioniranje, ni obraćenje. Glavna je svetost u istini. Odanost i vjernost Bogu, život po nauku sv. Evandjelja. Gospodin započinje molitvu ričami: Abba – Oče“. To je ditinji izraz za oca: „Tata“ Tako su prvi kršćani molili. Jedan suvrimeni filozof je napisao: „Ljudi se ne moru pravo ljubiti prez Boga.“ Dokle kršćani budu čuvali Kristuševu rič i pretvarali ju u život svetosti, kršćanstvo će živiti.
 

Jezuš je ne samo rekao riči, nego su po njegovi riča bila i djela. On je za svoje riči i zbog svojih riči, nekrivičan završio na križu i za nas je umro. Kristuševe riči donesle su veliki sâd za sve nas i bile su uslišene. Zato i nije straha za kršćanstvo. Budućnost kršćanstva je osigurana. More biti progonov, more biti neprijateljov, more biti čuda teških časov, ali Bog je svenek jači i dat će svim nam snagu. Naša je dužnost - kot ča je bila i dužnost apoštolov - povući se, sabrati se, složno moliti i čekati snagu od odzgor - od Boga. Kristuš pokazuje i kaže, da će biti i progonov i muke kršćanov, ali pokazuje i pobjedu i nebesku vječnost. Za sebe, svoju molitvu i za svoj križ govori. „To je put, ki nas pelja u vječnost ... Ufam se, da ćemo svi najti ta put i da ćemo po njem dojti jednoga dana u vječnost i da ćemo moći gledati Boga i biti i živiti u zajedničtvu s Njim.”
 

Daj Bože, da se to goda zaistinu svim. To svim nam želji farnik p. Zoran Tadić OFM