1.
nedilja adventa/C
Liturgie
7. nedilja kroz ljeto/C
Datum:
20.02.2022
|
1. Štenje Prve knjige Samuela
1 Sam 26, 2. 7-9. 12-13 i 22-23
|
2 Saul se dao na put i prošao s tritisuće izibranih Izraelcev doli u pustinju Sif, da išće onde Davida.
|
|
2. Štenje Prvoga pisma svetoga Pavla Korintijanom
1 Kor 15, 45-49
|
45 Braća! Pisano je: “Prvi človik, Adam, postao je živa duša”,
|
Evandjelje po Luki
Lk 6, 27-38
U onom vrimenu reče Jezuš svojim učenikom:
27 “Vam, ki me poslušate, velim: Ljubite neprijatelje svoje, činite dobro onim, ki vas oduravaju.
28 Blagoslavljajte one, ki vas proklinju, i molite za one, ki
vas omrazuju.
29 I, ki te udri po licu, onomu ponudi i drugo; i onomu, ki
ti zame plašt, ne uskrati ni košulje.
30 Daj svakomu, ki te prosi, i ki ti tvoje zimlje, ne potribuj
to od njega najzad.
31 I kako hoćete, da vam ljudi činu, tako činite i vi njim!
32 I, ako ljubite one, ki vas ljubu, kakovu si hvalu zaslužujete?
Ar i grišniki ljubu one, ki nje ljubu!
33 I, ako vi dobro činite onim, ki vam dobro činu, kakovu si
hvalu zaslužujete? Ar tako činu i grišniki.
34 I, ako onim posudjujete, od kih se ufate opet dostati, kakovu
si hvalu zaslužujete? I grišniki posudjuju grišnikom, da
jednako opet najzad dostanu!
35 Nego ljubite neprijatelje svoje, činite dobro i posudjujte,
ništa se ne ufajući odanle, i bit će plaća vaša velika i
bit ćete sini Svevišnjega, ar je on dobrotivan prema
nezahvalnim i zlim!
36 Budite dakle milosrdni, kot je i Otac vaš milosrdan!
37 Ne sudite i ne ćete biti sudjeni; ne odsudjujte i nećete
biti odsudjeni; oprašćavajte i oprošćeno će vam biti!
38 Dajte i dat će vam se: mjeru dobru i nabitu i natresenu i
preobiljnu hte vam dati u krilo vaše; ar kakovom mjerom
mirite, onakovom će se vam odmiriti.”
|
Pripjevni psalam
Ps 103 (102), 1-2. 3-4. 8 i 10. 12-13
|
Milostivan i milosrdan je Gospodin.
1 Duša moja, Boga svojega slavi * i sve, ča j‘ u meni, sveto ime njegovo. 2 Duša moja, Boga svojega slavi, * sva dobročinstva njegova ne zaboravi.
3 On ti sve grihe oprašća, * sve bolesti tvoje ozdravlja. 4 On od propasti život tvoj čuva, * On te koruni milošću i milosrdjem.
8 Bog je milostiv i milosrdan, * dugostrpljiv, dobrotivan. 10 On ne zahadja s nami po naši krivica, * niti po naši grihi nam plaća.
12 Kako j‘ od zapada daleko istok, * tako On odaljuje naše krivice. 13 Kako se otac smiluje dici, * tako se Jahve smiluje onim, ki se ga boju. |
Predigt
Naše nasljedovanje samoga Boga u velikodušnosti
Autor:
kan. prof. dr. Šmatović
Teksti 7. nedilje kroz ljeto govoru o velikodušnosti. Jur su ju poganski filozofi i moralisti poznavali i joj se divili. U Starom Zakonu ona primi još diblju osnovu. U Kristušu, kot ljubav prema neprijatelju, ona postaje nasljedovanje samoga Boga. Ki pozna ljubav Božju, more pravo ljubiti.
U prvom štenju čujemo o Davidu, izibranom izaelskom kralju, ki ima priliku, da ubije svojega neprijatelja Saula u snu, i njegov sprohodnik Abišaj (Davidov nećak) nagovara Davida na to u smislu bojne logike. Ali David to ne čini, sigurno ne zbog velikodušnosti, nego u motiviranju: “Gdo je kada podignuo ruku svoju na Gospodinovoga pomazanika i ostao nekriv?” Strah ga potiče na velikodušnost pred onim Bogu posvećenim. Ali pred drugimi neprijatelji nima straha, da je umori. Umirajući daje David sinu Salomonu upute o fantenju nad njegovimi neprijatelji (vidi 1 Kr 2).
Jezuš ide bitno dalje. “Ljubite svoje neprijatelje, molite za one, ki vas omrazuju”. Ne govori se već o vanjski velikodušni čini, nego o ćutenju srca, ko je sada izričito izjednačeno s ćutljivošću Božjom. “Ar je on dobrotivan prema nezahvalim i zlim”. On nije to zbog neke dobrote svitu nadmoćnu, ka sama u sebi počiva, nego zavolj grišnika, za neprijatelje: “ar smo se pomirili s Bogom smrću Sina njegovoga, premda smo mu bili neprijatelji ...” (Rim 5,10). Otac Bog dakle pokazuje ljubav k nam s posvećenjem njegovoga Sina, našega Otkupitelja. Jezuš se nadiže izričito nad ograničenu ljudsku velikodušnost (ka ljubi svoje ljubitelje, posudjuje, da opet dostane) k onoj beskonačnoj i božanskoj ljubavi, ka dariva svoju ljubav onim, ki ju sada oduravaju i omrazuju. Jezuš se more ufati u ovo zdizanje, ar on sam nije dar proračunate ljubavi, nego je Božji dar svim svojim neprijateljim, ke sada čini od svih ljubavlju povlašćenih “Bogu posvećene”.
Ča je bio Saul Davidu, sada je to nam svaki človik nam spodoban, ar je i njega pomazala Jezuševa otkupiteljska nadomješćena smrt. Na ta način velikodušnost kot ljudska neka začudna kripost (to je bila u poganskoj filozofiji) postaje nešto očito i svakidanje kršćansko, ar kršćan sam po sebi zna, da ga je stvorila Božanska velikodušnost. I svaki drugi je to. Zato mu ne pokazujem svoju nadmoćnu velikodušnost, nego ga jednostavno svojim činom opominjam, da svi sebe dugujemo Božjoj velikodušnosti.
U drugom štenju su stav i kripost opet suprostavljene kot zemaljske i nebeske. Človik, ki uzlazi s niskoga, s naravi, ostaje jedno zemaljsko “živo biće”, morebit da je promatran kot najviši kozmički procvat. U tijelo su mu utisnute mjere, ke valjaju za narav: uredna ljubav počne od vlastitoga “Ja”, “Ego”-ja. Pokidob su svitska dobra ograničena, uredno razdiljenje, u kom sebi prisvojim od svojega, je prva zapovid (prisp. Čini 6,5b-6: ustanovljenje sedmerice). Ali prvoga Adama, ki se je pojavio kot prvi, nadisao je drugi i nebeski. Nebeski Adam došavsi od beskonačnoga Boga, ne pozna zaprekov, konačnih-ograničenih mjer. On more beskonačno sam sebe aldovati i božansku ljubav ostaviti kot oporuku svojim “nasljedovateljem”, kršćanom, ke je ista ljubav oblikovala kot njegovu sliku, isti dar.
