1.
nedilja adventa/C
Liturgie
8. nedilja kroz ljeto/C
Datum:
27.02.2022
|
1. Štenje Knjige Sirahove
Sir 27, 4-7; Vg 27, 5-8
|
5 U situ, kad se potrese, ostanu mekinje, tako se otkru |
|
2. Štenje Prvoga pisma svetoga Pavla Korintijanom
1 Kor 15, 54-58
|
Braća! |
Evandjelje po Luki
Lk 6, 39-45
39 U onom vrimenu povidao je Jezuš učenikom ovu priliku:
“Je li more slipac peljati slipca? Ne hte li obadva pasti
u jamu?
40 Nije učenik nad učiteljem; savršen će pak biti, ako bude
kot je učitelj njegov.
41 Zač vidiš trešćicu u oku brata svojega, a žrti, ka je u oku
tvojem, ne vidiš?
42 Ili kako moreš reći bratu svojemu: Daj, brate, da ispuknem
trešćicu iz oka brata tvojega, kad sam ne vidiš žrti u oku svojem? Skažljivac, ispukni prije žrt iz oka svojega, pak onda
glej, da istegneš trešćicu iz oka brata svojega.
43 Ar nije dobroga stabla, ko čemeran sâd nosi, niti zloga
stabla, ko dobar sâd nosi.
44 Ar se svako stablo pozna po sâdu. Niti se s trnja beru
fige, niti se s kupin trga grojze.
45 Dobar človik iz dobroga kinča srca svojega iznaša dobro;
a zao človik iz zloga kinča iznaša zlo; ar iz obiljnosti
srca govoru usta!”
|
Pripjevni psalam
Ps 92 (91), 2-3. 13-14. 15-16
|
Dobro je slaviti Gospodina.
2 Dobro je slaviti Boga * i pjevati imenu tvomu, Svevišnji. 3 Jutro glasiti tvoju dobrotu, * kroz noći istinu tvoju.
13 Kot palma cvate pravični, * raste kot libanski cedar. 14 U stan Gospodinov sadjeni * cvatu u dvori našega Boga.
15 Rodu još i pod starost, * sveži i zeleni jesu. 16 Da glasu, kako je dobar Gospodin, * obramba moja, u njem nima zloće. |
Predigt
Odgovornost u govoru pred Bogom i med ljudi
Autor:
- kan. prof. dr. Ive Šmatović -
Naše kršćansko i duhovno preminjanje mora dojti do dibine srca. “Iz obiljnosti srca govoru usta”. Po ovoj zaključnoj izreki tribamo premišljavati o evandjelju 8. nedilje kroz ljeto (ko sadrži još tri izreke: slipi peljač, trešćica u oku, stablo i sâd). Odnos med nutarnjim ćutenjem i izrazom, med srcem i riču je obično odnos, komu odgovara.
U Bogu je izraz, njegova utjelovljena Rič, točno izraz onoga, ki govori, Oca Boga. U medjuljudski odnosi njihov vanjski oblik izdaje njihovu bit: ako neka životinja laje, to je onda kucak. Kod ljudi, ki znaju lagati, triba ispitati i premisliti: na dugo neće pojedina rič, nego cijelo vladanje izdati, kakov je nutarnji stav. Kako se stablo pozna po sâdu, tako človik po svojem složenom vladanju. S obzirom na to nam Jezuš daje dvoje naznačenje: pred svim človik, ki hoće odsuditi drugoga, mora gledati duhovno, ne slipac, ki slipo vjeruje u dobro ili zlo.
Zvana toga triba najprije ispitati svoj vlastiti odnos izmed srca i riči, prije nego će se zauzeti, da popravlja pogrišno shvaćanje s obzirom na drugoga. Najprije neka zame mjeru kod Jezuša Kristuša, ki je u svemu istina svojega Oca. Ako je stvarno usvojio tu mjeru, onda će biti približen pravomu načinu, da bude iskren. Jezuševo naznačanje za ljudski sud se kreće izmed praktične ljudske razboritosti i njegovoga vlastitoga človičji-božanskoga shvaćanja istine.
Starozakonski tekst postavlja isti razmjer med človičjim ćutenjem i njegovom izrazu. (U tekstu nije govor o ispitu jednoga človika, nego o kriteriju, ki valja za ispit). Kako Jezuš želji poznavanje srca, ko prosudjuje, po usti (stablo po njegovom sâdu), tako jur bivši izraelski mudrac. On predlaže upozorenje, da ne hvalimo človika prije nego upoznamo rič kot izraz njegovoga srca. Pokidob moru ljudi lagati i pogrišiti, triba biti promatran po slaganju njegovoga odnosa izmed srca i usti.
Ako željimo odrediti drugo štenje u ovom kontekstu, moramo paziti na Pavlovu opomenu, po koj kršćan mora ispuniti djelo “na svagda gorljivi način”, polag načina, kako Gospodin sudi stvari ovoga svita. Naše djelo more biti istotako ispit i prosudba ljudi i zemaljskih odnosov. Gospodin ocjenjuje naše djelovanje u svitlu vječne istine, kade je prolazno primilo svoj neraspadljivi i konačni oblik.
Ako nam je rečeno, da će “za svaku praznu rič, ku su ljudi rekli, račun dati na Dan suda” (Mt 12,36), onda more ne samo Jezuš, nego i njegov učenik jur na zemlji razlikovati rodni i nerodni (raz)govor. U Gospodinu “ta trud neće biti zaman!”. Postoju sigurno razgovori, ki se tiču samo tih vrimenitih odnosov, ali isto tako tribaju biti predstavljeni u konačnoj odgovornosti.
